Hoće li se Jure Galić ispričati zbog zločina nad nevinim franjevcima!?

Tolike su godine prošle a još uvijek nitko  nije smogao snage izreći niti riječi isprike za zločine koje je partizanski pokret, u ime svog nalogodavca Komunističke partije Jugoslavije,  počinio  u veljači 1945. nad hercegovačkim franjevcima zatečenim na Širokom Brijegu, Mostarskom Gracu, Mostaru, Čitluku, i drugim hercegovačkim mjestima. Ispriku nismo čuli od  čelnika  političkih stranaka  nastalih na ideološkim matricama SKH i SK BiH, ali ni od  SUBNOR-a,  i danas aktualnog
baštinika tradicije partizanskog pokreta.  
 Posebice bi  isprika i žaljenje zbog spomenutih  zločina  trebala doći iz usta trenutačno čelnog čovjeka SUBNOR-a BIH Jure  Galića, koji je prema vlastitom svjedočenju, iznesenom u vlastitoj knjizi  „VRIJEME I LJUDI“, bio  jedan od izravnih  protagonista tih nemilih događanja.

Galićeva saznanja o nestanku i ubojstvu fra Maksimilijana Jurčića

Kao što je poznato, Jure Galić je početkom 1945. bio član Okružnog  komiteta  KPJ za zapadnu Hercegovinu, partijskog tijela na čijem se čelu nalazio  Mato Markotić iz Graba. Uz Juru Galića, koji je prema vlastitom priznanju i u to vrijeme bio vrlo vičan pisanju, a posjedovao je i vlastiti strojopis, u sastavu ovog tijela djelovali su i:  Mladen Knežević – Traktor  iz Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog, te  Pero Jelčić, tadašnji šef OZNE u Ljubuškom.
Napad njemačkih i ustaških postrojbi, izveden 28. siječnja 1945., na Ljubuški, Galića je zatekao na tom mjestu. U svojoj knjizi „VRIJEME I LJUDI“ (str. 370.) Galić navodi kako su se osobe koje su u to vrijeme radile u partizanskim tijelima i OZNI u Ljubuškom, neorganizirano i u panici, pred naletom njemačkih i ustaških snaga,   povlačile prema Vrgorcu, pri čemu su uspjele spasiti najveći dio arhive. Uz kazano, Galić spominje i kako su se, navodno, u to vrijeme s njima povlačili i neki fratri. Međutim, pri tome  uopće ne spominje fra Maksimilijana Jurčića, koga su partizanski represivni organi toga dana doslovce oteli iz samostana na Humcu, a sutradan i mučki ubili u okolici Vrgorca.
Isto tako, Galić ne spominje niti sudbinu zatvorenika, koji su toga dana odvedeni iz zloglasnom zatvoru u Ljubuškom, te kasnije, također,  pobijeni u okolici Vrgorca.
Posebice, današnji predsjednik SUBNOR-a, uopće, ne spominje ni kakva je bila uloga   Okružnog  komiteta  KPJ za zapadnu Hercegovinu u donošenju odluke o povlačenju i odvođenju zarobljenika prema Vrgorcu. Međutim, za ovu odluku  je zasigurno morao znati, jer  je zajedno sa tadašnjim čelnim čovjekom OZNE u Ljubuškom  Perom Jelčićem bio član vrhovnog partijskog tijela za zapadnu Hercegovinu. Dvojba je samo tko je ovu odluku donio a to je Galiću zasigurno dobro poznato.

Zlokobno komitetsko mišljenje o franjevcima 

Mnogi se i danas pitaju tko je partizanskim postrojbama i tijelima OZNE pristiglim u Hercegovinu  „pomogao“ u kreiranju  stava  o hercegovačkim franjevcima.
Pomno analizirajući spomenutu  Galićevu knjigu zamjećuje se kako je do konca siječnja 1945. Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu nastojao, po svaku cijenu,  uspostaviti prividno korektan odnos sa  franjevcima.
Razloge za ovakvu perfidnu politiku svakako treba tražiti u iznimno velikom utjecaju  koji su franjevci imali među katoličkim narodom u Hercegovini i želji komunista da preko fratara ostvare svoj utjecaj. Gledajući iz današnje perspektive čini se nemogućom misijom. Potpuni zaokret nije trebalo dugo čekati.
Izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. (Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.) kazuje da je u međuvremenu u mišljenju partijskog komiteta za zapadnu Hercegovinu došlo do snažnog političkog zaokreta. Naravno, ovo je izvješće pisano tjedan dana nakon smaknuća širokobrijeških fratara i puna dva tjedna nakon stradanja fra Maksimilijana Jurčića, pa je očito da je partijski komitet za zapadnu Hercegovinu pokušavao pronaći opravdanja  za već počinjene stravične zločine nad franjevcima i civilnim stanovništvom zapadnog djela Hercegovine. 
Glavna krivnja franjevaca, prema ovom Galić-Markotićevom izvješću, bila je navodna „suradnja fratara s ustašama i Njemcima u operaciji Bura“, što nije ništa drugo nego očajnički pokušaj umanjenja stupnja vlastite odgovornosti za vojnički poraz pretrpljen koncem siječnja 1945. i vlastitog bezglavog bijega prema Vrgorcu.
Naravno, Jure Galić niti o ovome izvješću, kao i o vlastitoj ulozi u njegovom nastajanju,  uporno ne želi otvoreno govoriti. Pogotovo se ne želi ispričati za sve zlo koje je na temelju ovog lažnog izvješća  zadesilo nevine.

Galićev boravak na Širokom Brijegu  07. veljače

Galićeva knjiga „VRIJEME I LJUDI“, također, otkriva kako je današnji predsjednik SUBNOR-a BiH, tog nesretnog 07. veljače 1945., bio na Širokom Brijegu.
Na temelju zadaće dobivene od Okružnog  komiteta  KPJ za zapadnu Hercegovinu, Jure Galić i Marko Šoljić krenuli su preko Lipna, Hamzića, Čerina, i Jara, zajedno sa partizanskim jedinicama koje su nastupale prema Širokom Brijegu. Prema vlastitom kazivanju, iznesenom na stranici 375., Galić i Šoljić su, čak,  jednu noć prenoćili u Župnom uredu na Čerinu, gdje im je domaćin bio fra Martin Sopta, isti onaj koji je nekoliko dana kasnije  odveden od strane partizana i po svemu sudeći ubijen  u okolici Ljubuškog.
Noć sa 6. na 7. veljače Jure Galić je proveo u „ nekom zaseoku“  u okolici Širokog Brijega, a sutradan 07. veljače, oko podneva, prema vlastitom je kazivanju, objavljenom  na  377. stranici knjige „VRIJEME I LJUDI“, prošao pored crkve i samostana na Širokom Brijegu.
Znači, pored mjesta zločina prošao je upravo u trenucima po okončanju borbi i početka zločinačkog orgijanja svojih partijskih drugova nad širokobriješkim franjevcima.

Međutim, Galićeva knjiga na tom mjestu naglo završava. Niti jedne riječi o stravičnom pokolju koji se u tim trenucima upravo počeo odigravati.
Na koncu, svakako se moramo zapitati; možemo li od osobe koja je bila izravno „umočena“ u sva ova događanja uopće  očekivati ispriku ?!
Naravno, bilo bi  lijepo da do te isprike dođe. Međutim, male su šanse za takvo što. Ukoliko bi se Jure Galić ispričao za ove stravične zločine počinjene u ime ideje koju on i danas zagovara, onda bi morao pojasniti i vlastitu ulogu u tim istim zločinima.
Međutim, on to očito ne želi. Stoga je sasvim iluzorno ispriku i očekivati.

Ante Božić