Trapist, vrhunska poslastica s kraljevskih trpeza i narodnih gozbi

... ali Banja Luka je, čini se, najviše - sir trapist! Tajna receptura francuskih majstora prenesena je prije 130 godina u banjalučki samostan Marija Zvijezda i od tada je ovaj proizvod vrhunska gurmanska poslastica, piše Dnevni avaz.

Gruš i kada

Franz Pfanner kupio je 1869. godine u Delibašinom selu pored Banje Luke stotinu jutara zemlje za nekoliko redovnika iz Njemačke. Redovnici su u Banju Luku donijeli prvu hidroelektranu, pivo, ali više od svega - sir trapist.

Originalni recept za trapist je tajna. Zato je tradicija 1996. godine bila prekinuta. Iznenada je umro brat Mohor, jedini redovnik koji je znao recept. Nastavljena je 2008., kada je pater Tomislav preuzeo proces proizvodnje. Njemu je tajna prenesena u francuskom samostanu Monteka.

Ovaj sir obišao je svijet. Bio je i na kraljevskim trpezama i na narodnim gozbama. Danas je prepoznatljiv proizvod banjalučkog kraja i BiH. I najprepoznatljiviji je suvenir i uspomena iz Banje Luke. Toliko je, zapravo, mijenjao grad na Vrbasu da se i Delibašino selo danas popularno zove - Trapisti.

Trapist se danas proizvodi u Zadruzi "Livač", koju je osnovao "Caritas" Banjalučke biskupije. Direktor Zadruge Draženko Budimir objašnjava kako se pravi ovaj sir, i to korak po korak:

- Ujutro se mlijeko prima zatvorenim sistemom. Potom se prebacuje u siranu i dodaju se francuske kulture. Formira se gruš. Sir odlazi u kadu, presa se, potom stavlja u kalupe. Odstoji nekoliko sati, a dan kasnije stavlja se u salamuru. Nakon toga, tri mjeseca u zrioni. Svakog dana se okreće ručno i čisti da ne bi došlo do pojave plijesni - govori Budimir.

Deset litara

"Livač", dodaje on, dnevno proizvede stotinu kilograma sira. Nekada rade i duple ture pa izađu na dvije tone sira mjesečno, a za to je, kako navodi Budimir, potrebno 20.000 litara mlijeka. Za krajnju fazu, za jedan kilogram sira trapista potrebno je deset litara punomasnog, neobranog mlijeka.

Otpreman poštanskim kolima

Proizvodnja trapista počela je 1882. godine. Tada je u banjalučki samostan došao otac Ignacije iz francuskog samostana Notre-Dame de Port-du-Salut.

- On je pola godine brata Luku podučavao pravljenju sira. Najprije su ga pravili samo za potrebe samostana. Poslije su povećali proizvodnju pa su sir prodavali i na tržištu Ugarske i Austrije, gdje je svakodnevno otpreman poštanskim kolima - ističe Budimir.