Ivan Ožegović: Glazba je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Bez nogometa, ipak nekako možeš, ali čini mi se da je bez glazbe teže

Mladi bjelovarski diplomirani glumac sa zagrebačkom adresom, Ivan Ožegović, u petak 15. studenoga u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača, mostarskoj publici će se predstaviti monodramom „10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života” s početkom u 19 sati.

Ivan je završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a široj javnosti je poznat po ulogama u filmovima “Broj 55”, “General” i “Mrtve ribe” snimanom u Mostaru. Jedna od poznatijih glumačkih ostvarenja je uloga Davorina Bogovića u seriji “Crno – bijeli svijet”, te uloga Gorana Cara u “Počivali u miru”. Od stranih projekata sudjelovao je u filmu Winnetou 3.

Ova monodrama, ni po čemu tipična komedija, prvi put će biti izvedena pred mostarskom publikom. Priča prati život muškarca koji prolazi kroz različite životne faze, a pjesme koje sluša veže uz situacije i djevojke u koje je zaljubljen. 10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života, predstava je koju bi svaki zaljubljenik u rock glazbu definitivno trebao pogledati, jer se niti jedna predstava u Hrvatskoj nije do sada tako detaljno bavila rock glazbom.

Mladi glumac je već gostovao u gradu na Neretvi s filmom, ali prvi put dolazi predstaviti monodramu. Glumac je razgovoru za Hercegovina.info dodao kako se nada da mostarci neće biti suzdržani s obzirom da je publika nevidljivi partner u monodramskom izvođenju.

Ovo je Vaša prva kazališna predstava u kojoj ste se pored glume okušali kao scenarist, redatelj i producent? Ostajete li se baviti svim umjetničkim poljima?

Glumio sam u par kazališnih predstava na Sceni Gorica kod Ivice Buljana i Borisa Svrtana, a u HNK Zagreb u “Medeji” i “Michelangelu” Tomaža Pandura. To je od bitnijih kazališnih projekata.

Zadnjih pet godina nisam glumio u kazalištu, više sam snimao, a predstava koju izvodim u Mostaru je moja prva predstava u kojoj sam redatelj, scenarist i glumac. Imao sam već neke scenarije koje sam pisao za film, ali ovo mi je prvi kazališni tekst koji mi je postavljen.

Što se tiče nastavljanja bavljenja ovime, vjerujem da ću se nastaviti baviti i kazalištem iako je moja prva ljubav film. Ne znam hoću li uskoro opet biti sve tri uloge (scenarist, redatelj i glumac) jer treba imati pogled izvana, a to baš ne možeš ako režiraš i glumiš. Neki od mojih dražih redatelja (kao Takeshi Kitano) su to radili, pa ne isključujem tu mogućnost.

Kako ste došli na ideju o predstavi koja kroz muziku izražava ljubavna osjećanja, pogotovo ako su to pjesme koje predstavljaju kraj ljubavnog života, a sve to kroz humor?

Ideja je došla jednom prilikom u bircu kad sam bio na faxu i čuo pjesmu Daleke Obale “Kurve”. Vidio sam ekipu s faxa kako se baca na tu pjesmu, kao i ekipa u mom selu desetak godina prije. Nekako mi se otvorila odmah ideja za naslov, a kasnije sam nekako u to uklopio sa pričama o nekim mojim neispunjenim simpatijama prema određenim djevojkama. Iako predstava nije autobiografska, nužno ima nekih sitnih elemenata. Tako su imena djevojaka u predstavi, neka vrsta zahvalnosti prema djevojkama koje su mi bile drage u različitim životnim fazama.

Netipična predstava, nezastupljene tematike u kazalištu, u centru priče su osjećaji vezani uz partnera i rock glazbu. Kako nas glazba određuje, odnosno usmjerava kroz ljubavnu vezu?

Uvijek me zanimala ta tema. Iako jako volim nogomet, često sam znao čuti rečenicu da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Koliko god mi ta rečenica cool zvučala, nekako sam ju smatrao netočnom. Jer je po mom mišljenju glazba najvažnija sporedna stvar na svijetu. Bez nogometa, ipak nekako možeš, ali čini mi se da je bez glazbe teže. Glazba je više prisutna, a i čini mi se bitniji faktor. Rijetko kad ćete čuti da netko neće oženiti neku osobu jer ne voli nogomet. Dok ako slušate jako različitu glazbu od svog partnera, već imate prostor za postavit si neka pitanja.

U ovoj humorističnoj drami prevladava rock glazba, zašto je to tako? Mislite li da generacije danas slušaju rock kroz svoje životne faze?

Začuđujeće manje nego sam mislio što sam shvatio igrajući predstavu za srednjoškolce. Puno mi je šokantnije bilo vidjeti, da kad na jednom dijelu predstave bacam neku foru za Beatlese, a oni ne znaju nabrojati postavu Beatlesa. Neki čak nisu za njih ni čuli. Beatlesi su danas pitanje opće kulture, rade se različite reforme školstva, a nisam vidio da je neka reforma ubacila u program da djecu nauče tko su Beatlesi, Marlon Brando i Francis Ford Coppola.

 Smatram kako bi određene informacije bile korisne jer bi se tako barem dio klinaca zainteresirao za tu glazbu ili film, te ne bi bili prepušteni formiranju mišljenja od medija koji iz nepoznatih razloga forsiraju neke upitne umjetnike.

Gdje ste gostovali u BiH do sada, kako ste zadovoljni reakcijama publike na novu predstavu smije li se publika na drugim mjestima?

Nadam se da će sve dobro proći, jer mi je ovo prva izvedba predstave van Hrvatske.  Volio bih da postoji interes kako bi mogao doći ponovno jer Mostar mi je predivan grad.  Ovjde sam sa Asimom Ugljenom otkrio kako imate najbolji biftek na svijetu, dodao je Ožegović.

Publika se smije na različitim mjestima, ali to više ovisi o dobi publike nego o mjestu gdje igram predstavu. No, moglo bi biti iznenađenje, ovo je u Mostaru prva međunarodna izvedba pa mi možda netko zalijepi šamar, a možda i ne. Ali svašta je moguće.

U dvije rečenice recite zašto je ova predstava odlična zabava za mlade, te ako bude razlike u generacijama među publikom, glazba će svima biti poznata kao stavka koja pojašnjava 90% humora?

Zato što je brza i nabrijana. Ali pošto je ovo monodrama, znači sam sam na sceni, nemam drugog partnera, 10% doživljaja predstave ovisi o publici. Nije uzalud u sitcomima stavljan smijeh u pozadinu, publika je u ovoj predstavi nevidljivi partner. Nadam se da će tako biti i sutra.

Maja Ljubić, Hercegovina.info