Danijela Luburić: Potreba ili pomodarstvo

Često puta mi postave pitanje da li sam otišla u inozemstvo iz potrebe ili zato jer je to sada u modi. Kada odgovorim da moj razlog odlaska u inozemstvo nema veze sa ova dva upita, ljudi me pogledaju zbunjeno.

Osobno mislim da nije u redu generalizirati po pitanju ovoga pitanja jer je teško dati točan i ispravan odgovor. Svi mi imamo drugačije ambicije. Netko je toliko hrabar da zakorači u nepoznato bez obzira što mu nije poreba. Netko zakorači u inozemstvo iz puste znatiželje, a kako je snalažljiv, odluči da ostane. Netko ode iz potrebe, ali vrati se zbog nesnalažljivoti. Netko ode jer jednostavno želi da nauči jezik.

Netko ne želi ići jer je previše vezan za mjesto odakle dolazi, ali ode jer nema drugog izbora. Izbori su naši. O odlasku u inozemstvo ‎ne odlučuje susjed koji će te nagalamiti i reći kako nije u redu da odeš, niti onaj koji će ti držati prodiku kako moraš otići jer tu gdje jesi nemaš budućnosti. Netko ode iz ljutnje jer predugo čeka na posao u struci, a zna da isti zaslužuje više nego li oni koji su zaposleni na mjestu gdje on želi biti. Bez obzira na to što može pronaći drugačiji posao. Nekada ponos i inat odigraju svoju igru. Ne znam da sam ikada čula da su oni koji su otišli pokajali se zbog odlaska.

Čujem, pa i sama nerijetko kažem da se s onim našim životom ništa ne može usporediti, i fali, normalno da ti sve tvoje fali, ali kada napraviš podijelu u glavi, ipak se odlučiš za onaj osjećaj sigurnosti. Negdje u srcu, znaš da je obitelj sigurnost ali nažalost, u današnje vrijeme, novac je sigurnost, i dobro zdravstveno osiguranje. Onaj osjećaj da ćeš bez problema poplaćati račune, namiriti frižider, natočiti gorivo, platiti ratu kredita... Uz to sve će ti ostati dovoljno da staviš sa strane za neke svoje želje. Ne krpiš plaću od prvog do prvog, nego dišeš punim plućima. I da, sada će netko romantičan reći kako nije sve u parama, pa će ga realnost jednom ošamariti i pokazati da zapravo i jeste.

Ja, još uvijek kao slobodna cura, mogu živjeti na koju god stranu svijeta me okreneš, sa najnižim standardom na svijetu, snaći ću se, jer lako se izboriti za samoga sebe, ali kada imaš uz sebe dvoje-troje djece, školu koju trebaš platiti, odjeću koju im trebaš priuštiti, prijevoz do škole koji nije džaba, sve one račune i plaću od 600 KM, onda se pitaš kako ćeš, i naravno da ideš tamo gdje ćeš i njima i sebi moći priuštiti bolje. Ja uživam učeći strane jezike i veliko je bogatstvo reći da znaš jedan, a kamo li tri. I nemam pojma gdje će me život odvesti i na koju stranu svijeta ću okrenuti, ali vjerujem da, slušajući svoje srce, male su šanse da ću pogriješiti. Kažem, teško je generalizirati, svi mi znamo najbolje za sebe.

Nekoga ponos i inat odvedu preko granice, a nekoga ponos i inat zadrže da ne ode. Netko ima velike ambicije i hrabrost, a netko živi iz dana u dan i sretan je tako. Netko bi, a ne može. Netko može, a neće. Ja znam što sam ja otišla, a znaš li ti što si ostao ili što si otišao? Naučiš, putujući, da je kuća samo zidina, a da su uspomene ono što ostaje u srcu. Sve da ostaneš gdje jesi, godine će te razdvojiti od onoga gdje si odrastao jer ćeš jednom stvarati svoju obitelj. Možda ćeš biti na istome mjestu, možda 50 km od svoga izvora, ili u Njemačkoj, ali isto ćeš se odvojiti i isto ćeš se uvijek moći vratiti. Jer život ti to priušti pa htio ti to ili ne. Na kraju krajeva, ne čini nas sretnima mjesto, nego ljudi u tome mjestu i uspomene koje stvaramo s tim istim ljudima. Svatko neka odluči za sebe. Niti treba osuđivati one koji su ostali niti one koji su otišli. Svatko svoju sreću kroji kako zna.

Danijela Luburić

Hercegovina.info

https://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/kolumna/danijela-luburic-ne-ucite-svoje-dijete-o-markiranoj-odjeci-i-cijenama-iste-174241