ANALIZA Igrački uhljebi najveći teret Zrinjskog

HŠK Zrinjski bilježi jednu od lošijih polusezona u posljednjem desetljeću. S obzirom na uloženo i visoke ciljeve postavljene uoči početka prvenstva, mnogo toga trenutno „ne štima“ u redovima šesterostrukog prvaka BiH pa je samim time pred novim trenerom Mladenom Žižovićem gotovo pa Sizifov posao.

Trava udarila u glavu

Posljednji susret polusezone odigran je ove subote protiv bijeljinskog Radnika. Bez ikakvih pompoznih najava, gotovo pa neprimjetno. Mostarski Zrinjski zahvatila je sveopća letargija koja se u gradu može osjetiti na svakom koraku.

A kako i ne bi? Svega tjedan prije, pretendent za dvostruku krunu nadigran je od pretposljednje momčadi na svome terenu pred svega nekoliko stotina navijača. Početna europska euforija tako je, baš kao i sve u gradu na Neretvi, s Himalaja završila u rudniku u veoma kratkom roku.

Krivci se traže na svakom koraku. Dio ovog teškog bremena tako je morao preuzeti i travnjak stadiona HŠK Zrinjski koji u posljednje vrijeme ne leži “prepoznatljivoj i uigranoj” igri Plemića ove sezone.

Izlizane floskule o “teškom i sporom terenu” alibiji su gubitničkih momčadi te zasigurno u redovima Zrinjskog problem moraju potražiti na drugoj adresi – vjerojatno u svlačionici. Trava će zarasti, travnjak će se poravnati. Kad bi barem to bilo tako lako i s igračima.

Trenutna krvna slika najtrofejnijeg domaćeg kluba od kada se igra zajednička Premijer liga BiH jasno ukazuje na nekoliko simptoma koji su ovu momčad pratili kroz cijelu polusezonu: fizička nespremnost, neodgovoran pristup igrača prema svojim obvezama te manjak motiva.

Bolnica pod Bijelim brijegom, a ne na Bijelom brijegu

Brkić, Jakovljević, Šovšić, Rugašević, Tičinović, Stojkić, Bencun, Ibanez, Govedarica... Lista ozlijeđenih igrača u prvom dijelu polusezone je (pre)duga.

I dok je kod jednih ozljeda, kao primjerice u golmana Brkića, bila plod nes(p)retnosti, ostali su podlijegali klasičnim ozljedama koje možemo povezati s nedovoljnom fizičkom pripremom.

Iza pojedinih igrača je dug period bez natjecateljskog ritma, poput Ibaneza i Tičinovića, drugi nisu navikli na jedan nivo više, poput Miljana Govedarice, a za neke je poznato kako su više vremena proveli van terena nego na njemu – poput Marka Bencuna.

Takozvani “polovnjaci”; odnosno igrači koji iza sebe imaju respektabilniju igračku karijeru koju ponovno žele oživjeti na premijerligaškim livadama, veliki su rizik. Šovšić, Bencun, Tičinović, Ibanez i Kunić tako su postali poput najskupljeg staklenog ukrasa u kući koji daje dimenziju više, ali se svakog trena može razbiti.

Zvati se nogometašem jer ste nekada bili dobri je isto kao zvati se “staklena banka” jer ste nekada imali stakla – potpuno nebitno. Bitno je što ste danas.

Upravo zbog toga je pred 27-godišnjim kondicijskim trenerom Zrinjskog, Zagrepčaninom Stjepanom Likićem, težak zadatak s obzirom da s jedne strane mora kreirati zasebne trenažne procese za one “najugroženije” te paralelno izvući maksimum iz najspremnijih kako bi smanjio broj ozljeda te podigao kvalitetu igre kroz veću rastrčanost na jedan nivo više.

Mostarska južina hara svlačionicom

U odnosu na vidljive fizičke nedostatke o kojima govori broj ozljeda, izostanaka te igračka inferiornost, čini se da je mostarska južina “tihi ubojica” koji je unio propuh u glave pojedinih nositelja igre.

Psihološka priprema, motivacija pa i sam odnos igrača prema svojim obvezama su na nezavidnom nivou. Posljednjim sudačkim zviždukom na Pecari završila je jedna uspješna europska avantura, ali za mnoge igrače i cijela polusezona.

Igre protiv makedonskih, nizozemskih i švedskih predstavnika pokazale su da Zrinjski itekako može kada hoće. Takav selektivni pristup “biranja” utakmica i tempiranja forme se, začudom, i dalje trpi iako su igrači jednako plaćeni  - kako za one utakmice protiv Utrechta, tako i za one protiv Zvijezde 09.

Služeći se vokabularom iz javnog sektora, možemo reći kako se veliki broj “kapitalaca” sportski uhljebio nakon europske avanture te uživa korektnost uprave koja, bez obzira na loše rezultate i narušavanje imidža kluba, i dalje ne dira u iznadprosječna primanja igrača.

Što bi u ovome slučaju moglo pomoći, ostaje pod upitnikom – je li to europski pristup i sportski psiholog ili pak balkanski “udari po džepu” - sigurno će najbolje znati čelni ljudi kluba.

Obrana na razini

Obrambeno gledano, Zrinjskom se nema što zamjeriti. Devetnaest prvenstvenih kola je iza nas, a vratari su loptu iz mreže vadili svega jedanaest puta što je ligaški vrh.

Ivan Brkić je zaslužio epitet jednog od ponajboljih vratara lige, dok je u susretu protiv Mladosti i Antonio Soldo dokazao da se na njega može ozbiljno računati s obzirom da je spriječio veći debakl protiv pretposljednje momčadi lige.

Osovina Jakovljević – Barbarić – Gojković odlično se snalazi u bilo kojem duetu i svojom mirnoćom i iskustvom dozvoljava malo više mašte i slobode veznom redu.

Dario Rugašević se kroz ovih devetnaest kola profilirao u jednog od miljenika navijača te je, nakon svega prikazanog, zacementirao svoju poziciju na lijevom boku. Jednako dobar i u napadačkom segmentu gdje vlada odličnim probojima i ubačajima.

S druge strane, sigurno se nešto više očekivalo od Advana Kadušića. Igrač koji je prije svega nekoliko mjeseci bio na meti splitskog Hajduka i dalje je vrlo mlad i ima prostora za napredak, ponajprije u napadačkom segment gdje mu ubačaji u šesnaesterac ne predstavljaju jednu od jačih strana.

I u defenzivnoj veznoj liniji Zrinjski stoji čvrsto kao hercegovački kamen - duo Rustemović i Zlomislić strastveno odrađuju prljavi posao.

Zbog neefikasnog napadačkog dijela, ovaj duo tijekom utakmice nesvjesno preuzima i playmakerski segment igre što nekada ispadne dobro, a nekada i baš ne. No, gledajući pristup, kvalitet i čvrstoću  - teško je pronaći igrače koji bi to u ovoj ligi odrađivali na ovako visokom nivou.

Od centra pa nadalje ne ide ništa

Kod defenzivnih veznih i staje sve što ove polusezone valja u igri Zrinjskog. Prema naprijed Plemići u nogama imaju mnogo potencijala i magije, ali premalo konkretnosti.

Šovšić je tehnički daleko najkvalitetniji igrač lige – jedan od rijetkih koji će, bez obzira na teren i kvalitetu dodavanja suigrača, uvijek prvoklasno primiti loptu i krenuti u svome smjeru. Ipak, kao i kod mnogo igrača, i kod njega vlada jedna velika psihološka barijera koja utječe na njegov voljni trenutak i pristup u pojedinim utakmicama. Protiv Radnika je pokazao da njegove majstorije mogu rješavati susrete što navijači Zrinjskog svakako žele viđati češće tijekom sezone, a ne na mahove. U slučaju da ostane, definitivno se očekuje da Šovšić postane SHOWšić veznog reda.

Drugi kreativac, Ivan Čurjurić, je ipak nešto statičniji i „tromiji“ igrač koji je u svojoj igri pretežito ograničen na desnu nogu, što su mnoge protivničke momčadi dobro detektirale te ga uspješno anuliraju u mnogim susretima.

Kada uđe u dobar ritam, definitivno može biti igrač prevage. Ipak, čini se kako ćemo u budućnosti morati gledati ili njega ili Šovšića u igri jer se njihova kombinacija i nije proslavila u dosadašnjem dijelu. Ono što konkretno od obojice kreativaca fali jest ono “fatalno” dodavanje i kreiranje situacija za pogodak. Trenutno to više liči na „previše zujanja, a malo meda“.

Bokovi su velika enigma ove sezone – od europskih izdanja pa sve do niželigaških, forma je varirala. Najveći pad se osjeti kod Staniše Mandića koji se nakon susreta protiv Radnika, vjerojatno vraća s jednogodišnje posudbe u norveški Sogndal. Pred kraj polusezone je djelovao potpuno inferiorno u odnosu na svoje protivnike.

S druge strane se Miljan Govedarica pokazao kao pravi potez uprave i hit igrač. U ovakvoj igri, bez ikakve napadačke vizije, Govedarica je jedini igrač koji jedan na jedan može iz ničega napraviti nešto. S obzirom na to da je ovo za njega prva polusezona u jednom od klubova iz vrha, zasigurno mora poraditi na taktičkim sitnicama kao i boljoj suradnji sa suigračima, ali ipak – s obzirom na to da od tih istih suigrača i ne možemo očekivati nešto previše, poneki „izlet“ u prazno moramo i opravdati. Ozljeda kao i nešto lošija fizička sprema udaljile su ga s terena u drugom dijelu polusezone – jednako kao i Marija Tičinovića.

„Bili tić“ je u malom broju odigranih utakmica pokazao da je definitivno igrač za Zrinjski – kako voljom tako i kvalitetom. Jednako uspješan napadački, ali i defenzivno. Spreman Tičinović može biti jedan od nositelja igre u drugom dijelu, ponajprije jer je iskoristiv na više pozicija u momčadi, a uz to je jednako kvalitetan s obje noge.

Bez napadača drugu sezonu za redom

Napadački dio, koji ove sezone kreirane prilike dobiva na kapaljku, nije opravdao epitet pojačanja. Igrica s Irfanom Hadžićem dijelom je napunila klupsku kasicu, ali dugoročno ostavila veliku rupu.

Ivan Lendrić svojim pristupom nije podbacio, štoviše, možda je jedan od onih koji želi najviše pokazati, ali nažalost – ne ide. 

Petar Kunić se čini kao nova klupska ekshibicija nakon Veselinovića i igrač koji u rijetko kojem segmentu čini razliku pa čak ni u onim za koje je prirodno predodređen – građenje i skok igra.

Izvjesno je da će struka i čelni ljudi tijekom zime vratiti Anesa Mašića, s obzirom da i bodovni saldo GOŠK-a ne upućuje na to da bi se mogao ozbiljnije vratiti u borbu za Premijer ligu pa bi samim time i njegova epizoda u Gabeli mogla završiti.

Napadači Zrinjskog su u devetnaest kola zajedno postigli ukupno šest pogodaka. Uspoređujući to s Ubiparipovih i Krpićevih dvanaest, Vranješovih jedanaest ili Ahmetovićevih deset - dovoljno da se upali alarm koji zvoni još od odlaska Nemanje Bilbije.

Pretplaćeni na statičnost

Kada spojimo sve navedene simptome – ozljede, manjak motivacije, kvalitete i fizičke spreme – dobijemo suštinski problem Zrinjskog – statičnost napadačkog segmenta.

Otvaranje igre i tranzicija iz faze obrane u napad gotovo pa ne postoji – prvenstveno zbog lošeg (ili nepostojećeg) otvaranja igrača i širenja na napadačke pozicije, kao i zbog nekvalitetne i trome "pass igre" (zbog travnjaka, naravno).

Upravo bi taj dio igre trebao biti ključan u igri Zrinjskog zbog sjajne defenzive koja osvoji puno lopti i duela. Pozicijska igra također pati pod statičnošću. Mnogi igrači se “usidre” na jednoj poziciji i ne poštuju osnovna pravila nogometne igre – dodaj i otvori se. Upravo je to ono zbog čega igra ponovno „nije bila na nivou“ i „igrači nisu bili pravi“.

U Zrinjskom slijedi velika borba koja će otići ili na jednu ili na drugu stranu – debakl ili borba za sami vrh. Nakon pobjede protiv Radnika, Plemići su pokazali da mogu te je sunce ponovno obasjalo Mostar. Zaista mogu biti i (pre)sretni na trenutni bodovni zaostatak za samim vrhom.

Polusezona će poslužiti kao dobro čišćenje svlačionice od „uhljeba“ te nove selekcije onih koji su željni igrati – prvo kako bi bili pošteni sami prema sebi, a onda i prema klubu i navijačima čije boje brane.

Sigurno je kako će Mostar ovog zimskog prijelaznog roka tresti novi potres, ali ovaj put s epicentrom pod Bijelim brijegom.

Hercegovina.info
FOTO: HŠK Zrinjski / Ilustracija - Hercegovina.info