Fra Petar Jeleč: Bez sumnje Željko Komšić će imati jednostavno lak zadatak
Intervju s fra Petrom Jeleč
: Poštovani fra Petre, moramo priznati da baš i nije uobičajeno da fratri u medijima komentiraju društvene događaje, posebice one političke koji su "rezervirani" samo za političare. Mnogi kritičari takvog ponašanja fratara (svećenika općenito) "preporučuju" vam da se držite propovijedanja vjere i da se ne miješate tamo gdje vam nije mjesto. Jesu li u pravu i što mislite o prigovorima upućenima Vama i još nekim bosanskim franjevcima da niste dovoljno dobri Hrvati?
Nisu u pravu jer zaboravljaju da je politika briga za opće dobro, a svi smo pozvani da pridonosimo stvaranju boljeg i poštenijeg društva. Ja se ne bavim aktivno politikom niti to planiram činiti, ali se ona bavi mnome i ima direktan utjecaj na živote svakog pojedinca u našoj zemlji. Pred politikom koju vode korumpirani ljudi i manipulatori, i koja tako negativno utječe na naš svakodnevni život, nijedan častan čovjek, bez obzira na profesiju kojom se bavi, ne može ostati pasivan i mirno promatrati kako mu „vuci“ rastjeruju „stado“ i vode ga u sigurnu propast. Kukavička šutnja pred takvim manipulacijama i bježanje u neku lažnu duhovnjačku nezainteresiranost za svijet i život oko sebe, nije niti će ikada biti moj izbor. Što se tiče prigovora mojem hrvatstvu ili hrvatstvu bosanskih franjevaca općenito, on me već duže vremena poprilično uveseljava i uopće ne zabrinjava. Volio bih kada bi spomenuti „prigovaratelji“ u svojoj poznatoj inovativnosti na tržište konačno plasirali „spravu“ za mjerenje hrvatstva i otkrili mjernu jedinicu prema kojoj se određuje količina i kakvoća istoga.
: Katolička crkva u BiH je dugo šutjela (nije se javno eksponirala o politici, osim rijetko, povremeno), barem ono vrijeme dok je HDZ BiH imao plebiscitarnu potporu Hrvata u BiH. Što bi po logici stvari značilo da je Crkvi odgovarala politika koju je HDZ vodio. Slažete li se s takvom konstatacijom?
Crkva je uz domaće i strane političare vrlo odgovorna za stanje u kojem se danas nalazimo i ona od te svoje odgovornosti ne može pobjeći. Istočni grijeh Katoličke crkve i u Hrvatskoj i u BiH je šutnja pred Tuđmanovom i Šuškovom nemoralnom i katastrofalnom politikom prema BiH i bosanskim Hrvatima, jer je i nekima u Crkvi odgovaralo da bosanski Hrvati nasele opustjele župe i krajeve u „matičnoj“ domovini, a nerijetko se i s oltara od nekih crkvenih ljudi mogla čuti poruka našim izbjeglicama da nemaju više što tražiti u Bosni, jer su konačno „svoji na svome“. Hrvatska politika je godinama sustavno radila na tomu da našim ljudima omrzne njihovu zemlju i zavičaj, a u Crkvi se o tomu redovitu šutjelo ili se u pojedinim slučajevima i aktivno sudjelovalo u toj nečasnoj raboti. To je politika integralnog hrvatstva koja je našem narodu u BiH nanijela nesagledive štete i Crkva se toj politici HDZ-a nije usprotivila. Bilo je, na svu sreću, i iznimki među crkvenim ljudima koji su ukazivali na svu pogubnost takve autodestruktivne hrvatske politike, a oni su onda po dobrom starom herceg-bosanskom običaju bili nazivani „Alijinim fratrima“, „jugoslavenima“, „lošim i nikakvim Hrvatima“, što im samo može služiti na čast kada se zna s koje strane i od koga je sve dolazilo i danas dolazi takvo etiketiranje. I nakon toliko godina, kada se pouzdano zna što su pojedini političari radili u 90-ima, u Crkvi teško opraštaju onima koji se usude dirnuti u navodno „vizionarstvo“ Franje Tuđmana i gubernatora Šuška, što samo pokazuje kako naša Crkva ima velikih problema s prihvaćanjem očitih činjenica. Zato nikada nećete, osim časne iznimke odlične revije Svjetlo riječi, u crkvenom tisku ili od naših prelata išta pročitati ili čuti o Tuđmanovoj historijskoj odgovornosti za ono što se dogodilo bh Hrvatima, a umjesto toga ćete slušati dobro poznati refren kako su nam za sve naše nedaće uvijek krivi tamo neki drugi. U Crkvi gotovo da i ne postoji nutarnja kritička autorefleksija i svijest o vlastitoj odgovornosti za nedavne događaje. Naprotiv, sve vrvi od martirologijskog diskursa, autoviktimizacije i samohvale, koja nerijetko prelazi granice dobroga ukusa.
: Imamo dojam da danas Crkva (u BiH) nije tako jedinstvena kada je riječ o načinu vođenja hrvatske politike u BiH. U crkvenim redovima postoje oni koji i dalje misle da HDZ vodi ispravnu politiku, ali očito ima i onih koji misle da je ta politika nakaradna i pogubna za hrvatski puk. Osjete li se ta različita opredjeljenja gledano iz vaše perspektive, dakle unutar crkvenih redova?
Razlike očigledno postoje što je dobro za svaku instituciju, jer potiranje tih razlika vodi u gušenje slobode pojedinca i na kraju se kao bumerang redovito vraća onima koji žele i u Crkvi stvoriti jednoumlje ili, kako se ono danas eufemistički naziva, „crkveno i narodno jedinstvo“. Svatko onaj tko ozbiljno analizira politiku HDZ-a u zadnjih dvadeset godina doći će do porazne činjenice da su hrvatsku politiku sve ove godine vodili ljudi koji su ili završili u zatvorima, ili su od pravomoćnih presuda zbog financijskog kriminala pobjegli u Hrvatsku, ili se pak protiv njih vode mnogobrojni sudski procesi. Rezultati takve politike se vide na svakom koraku i u svim našim manjim i većim sredinama u kojima je opljačkano sve što se opljačkati dalo i iz kojih se ljudi svakodnevno iseljavaju. Bilo bi vrlo zanimljivo analizirati imovinske kartice pojedinih hrvatskih (kao i srpskih i bošnjačkih) političara od 1990 do danas, gdje bi se zacijelo pokazalo kako su naši političari dobro profitirali na patnji i muci običnih ljudi, sve pod krinkom borbe za nacionalne interese „ugroženih“ Hrvata, Srba i Bošnjaka. HDZ je, nažalost, svojim sumnjivim donacijama uspio potkupiti i određen broj ljudi u Crkvi, koji ih onda, prilikom crkvenih svečanosti, stavljaju u počasne lože svetišta i u prve redove crkava, kako bi ih pored oltara moglo vidjeti njihovo biračko tijelo. Sprega je to trona i oltara, koja našoj zemlji nije donijela ništa dobra, a prisutna je kod svih naših vjerskih zajednica. Velika će biti navala tih „velikih“ vjernika-konvertita u lokalna svetišta, posebno ovoga ljeta, upravo zbog predstojećih jesenskih izbora. Meni je osobno žao što neki u Crkvi, skupa s političarima, sudjeluju u ovim nečasnim manipulacijama i mutnim radnjama, jer time rapidno gube ugled među vjernicima koji jedva spajaju kraj s krajem i koji su s pravom osjetljivi na takvo ponašanja svojih vjerskih službenika.
: O tome što je politika HDZ BiH devedesetih uradila Hrvatima u Bosni, napose u Bosanskoj Posavini napisano je puno do sada i sami ste se ranije odredili prema tome. Danas nas više zanima je li HDZ nastavio u istom tonu ili je možda promijenio svoju politiku kojom želi riješiti nacionalno pitanje Hrvata u BiH?
HDZ je preko Tuđmana, Šuška i Bobana svu pogubnost svoje politike prema Bosni najviše pokazao na primjeru bosanske Posavine koja je najprije u ratu predana velikosrpskom agresoru, zatim su njeni poginuli i preživjeli branitelji od samoga Tuđmana perfidno optuženi da se nisu dovoljno dobro borili, dok su se istovremeno predsjednici dviju para-republika u BiH, tzv. Republike Srpske i tzv. Herceg-Bosne, dopisivali i zahvaljivali jedni drugima na redovitom opskrbljivanju srpskih tenkova naftom iz Hercegovine i čitavo vrijeme radili iza leđa posavskim Hrvatima i Bošnjacima koji su naivno vjerovali Zagrebu i Grudama. Drugo poglavlje tragedije bosanskih Hrvata bio je od hercegovačkog Šuškovog lobija izazvani rat s Bošnjacima koji je za cilj imao iseljavanje Hrvata iz srednje Bosne i njihovo preseljavanje u Hercegovinu, na „stoljetna hrvatska ognjišta“ u Glamoču i Grahovu, kao i u kojekakva avetinjska naselja nazvana Šuškovo i Bobanovo. HDZ BiH se uopće nije promijenio niti će se promijeniti u skorijoj budućnosti, osim ako se dogodi kakvo veliko čudo, u što poprilično sumnjam. To je stranka korumpiranih ljudi, koja ne posjeduje moralni i intelektualni kapacitet da učini nešto dobro ovoj zemlji. Politika HDZ-a je urušila i uništila najvažnije vrednote ovog naroda i nanijela veliku štetu jednoj specifičnoj i bogatoj mikrokulturi bosanskih Hrvata. I hercegovački Hrvati na svojoj koži, iako su kudikamo bolje prošli od bosanskih, osjećaju posljedice takve politike koja po hercegovačkim mjestima ništa ne gradi, koja zatvara kulturne ustanove (primjer mostarskog HNK-a), koja je uništila medije na hrvatskom jeziku (hercegovačka televizija i radio Herceg-Bosne), a da ne pričamo o infrastrukturi koja je u povojima. Podsjećam da su to mjesta u kojima nema na vlasti bošnjačkih političara na koje bi se onda mogla svaliti krivnja za „ugrožavanje“ nacionalnih hrvatskih interesa.
: Kada već govorimo o tomu, kako komentirate nedavni sporazum Milanović-Kosor o smanjivanju broja zastupnika dijaspore na 3 člana, što je izazvalo konsternaciju nekih hrvatskih političara i analitičara u Bosni i Hercegovini?
Moj je osobni principijelni stav da bosansko-hercegovački Hrvati nisu nikakva dijaspora Republike Hrvatske, nego autohtoni narod sa svojom specifičnom kulturom i poviješću, i da kao takvi nemaju što tražiti na izborima u Republici Hrvatskoj. Što prije to shvate i okrenu se svojoj zemlji i zavičaju, manje će se uzbuđivati zbog ovakvih odluka koje ionako nemaju nikakvog stvarnog utjecaja na njihove živote. Neka netko od analitičara koji danas liju krokodilske suze nad tom odlukom, a kukavički su šutjeli pred Tuđmanovom politikom iseljavanja bosanskih Hrvata, objasni što su to današnji zastupnici iz „dijaspore“ u Hrvatskom saboru, osim ubiranja dobrih plaća i mirovina, učinili za svoje sunarodnjake u BiH. Forsiranje teze o Hrvatskoj kao matičnoj domovini bh Hrvata je kukavičje jaje ubačeno među narod, očita podvala koja je imala za cilj fizički i mentalno iskorijeniti bh Hrvate iz njihove domovine Bosne i Hercegovine.
: Mi u Posavini, čin šurovanja Dragana Čovića sa Miloradom Dodikom doživljavamo kao novu izdaju. Ovoga puta i bez rukavica. Dijelite li naše mišljenje ili smo mi preosjetljivi na takve političke odnose?
Dijelim Vaše mišljenje i imate pravo biti osjetljivi na ovakvo neprincipijelno zbližavanje Mostara i Banja Luke, jer znamo što se dogodilo Posavini kada je došlo do zbližavanja na relaciji Grude-Pale (sporazum Karadžić-Boban). Već odavno govorim o fasciniranosti hrvatskih političara srpskom politikom, što se moglo vidjeti još kod samog Tuđmana iz njegovih izjava i stenograma, a da ne pričamo o Gojku Šušku i čitavoj plejadi hrvatskih političara sve do danas. Taj kontinuitet nastavlja aktualni predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i to ovaj puta, kako ste i sami rekli, bez rukavica i sasvim otvoreno, tako da su sve maske odavno pale i potvrdile moju tezu. U zadnje se vrijeme unutar hrvatskih klerikalno-političkih krugova u BiH vrlo blagonaklono gleda na zbližavanje s Miloradom Dodikom koji postaje veliki „borac“ za imaginarni i neostvarivi treći entitet, dok se s druge strane sva krivnja za političku situaciju bh Hrvata lažno zbacuje na Bošnjake, jer tko više mari za Doboj, Derventu, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Prijedor, Foču, Višegrad, Srebrenicu, Kotor Varoš, Banja Luku, Sarajevo, Vukovar, Škabrnju..., i da dalje ne nabrajam, jer bi popis bio vrlo dugačak. Zaboravlja se tko je pokrenuo svu ovu ratnu mašineriju i izazvao stradanja tisuća ljudi i tko je najodgovorniji što ova zemlja živi u ovakvoj situaciji. Nekima je najvažnije da Milorad Dodik, štiteći svoju genocidnu tvorevinu, izrekne magičnu rečenicu kako je za treći hrvatski entitet što odmah izazove opće oduševljenje i ushit kod „velikih“ i „osviještenih“ Hrvata, posebno onih s juga naše zemlje. Jadan je narod kojemu je Milorad Dodik postao uzor i kojeg vodi njegov politički istomišljenik Dragan Čović. To je, podsjetimo se, isti onaj političar koji prilikom svojih mnogobrojnih posjeta Banja Luci nikada nije spomenuo i kritizirao ono što režim Milorada Dodika radi s ono malo hrvatskih povratnika u Posavinu, Kotor Varoš, Banja Luku..., koji je odšutio na Dodikovu javno izrečenu laž kako je u Jasenovcu pobijeno 700.000 ljudi, jer predsjedniku vlade tzv. RS i ostalim velikosrpskim mitomanima nije dovoljno što je u Jasenovcu stradalo onoliko nevinih ljudi, nego imaju potrebu da uvećavaju njihov broj s jasnim ciljem relativiziranja počinjenog genocida nad Hrvatima i Bošnjacima u zadnjem ratu.
: Kako stvari stoje ime jednog budućeg člana Predsjedništva BiH se već zna. Bez sumnje Željko Komšić će imati jednostavno lak zadatak. Sve hrvatske stranke takav izbor hrvatskog člana Predsjedništva smatraju krucijalnim pitanjem koje je od presudnog značaja za politiku Hrvata u BiH. Mi u Posavini recimo, ne vidimo nikakvu bitnu razliku među svim dosadašnjim članovima predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. I bez obzira što on (Komšić) nema legitimitet i što je njegova kandidatura moralno dvojbena moramo priznati da je od Komšića bilo i gorih predstavnika u Predsjedništvu BiH kojeg su izabrali samo Hrvati. Je li u ovoj cijeloj priči veći krivac Komšić ili principijelni stavovi hrvatskih stranaka koje ističu važnost izbora hrvatskog člana predsjedništava, a istovremeno kao veliki Hrvati i dalje vode svoje uskostranačke politike, čime ustvari sami tjeraju vodu na Komšićev mlin?
Ovdje se problem može postaviti na dvije razine. Prva se tiče pitanja opravdanosti ovakvog izbornog zakona i o tomu se može i treba raspravljati. No meni je osobno problematičnija jedna druga stvar koja još jednom pokazuje svu neprincipijelnost hrvatske politike. Dok se s jedne strane Komšiću predbacuje da ne može predstavljati Hrvate jer su njega birali i Bošnjaci, s druge strane nam hrvatska „stožerna stranka“ preko Čovića i Dodika, bez ikakva sustezanja i u svojoj velikoj „dosljednosti“, poručuje kako će hrvatskog člana predsjedništva birati i Srbi. Znači, poželjno je kada Hrvatima na tu funkciju člana biraju i Srbi, ali je nedopustivo kada za njega glasuju i Bošnjaci. Tu se kao „pitanje svih pitanja“ koje bi navodno trebalo biti od presudne važnosti za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini (uz tolika druga kudikamo važnija) postavlja eventualni izbor Željka Komšića za člana predsjedništva BiH, dok se istodobno šuti o bijedi hrvatske politike u Bosni i Hercegovini koju predvode nesposobni i korumpirani pojedinci koji su već nekoliko puta bili na funkciji koju danas obnaša Željko Komšić, ne učinivši ništa dobroga za svoj narod. Ovoj tematici je nedavno bio posvećen i jedan okrugli stol u Mostaru gdje je jedan poznati Tuđmanov obavještajac i povjesnik, skupa s još nekim drugim „uglednim stručnjacima“ iz Zagreba, ponudio vrlo „inovativan prijedlog“ za rješavanje tog pitanja koji bi se moglo definirati kao vraćanje u jednoumlje dobre stare i prokušane herceg-bosanske „demokracije“ s početka devedesetih godina. Željko Komšić, o čijoj se politici može i treba raspravljati, sve i kada bi htio (a nema nikakvih ovlasti da to uradi) ne bi mogao, ni u više svojih života, nanijeti toliko štete Hrvatima u ovoj zemlji, koliko su im u ovih 20 godina nanijeli kojekakvi bobani, šušci, jelavići, benderi, čovići, ive mire jovići, čordaši i sva ta „politička elita“, sve redom „pravi, čisti i izvorni“ Hrvat do Hrvata.
: Nekolicina političara u Posavini riješila je stvar uzeti u svoje ruke. Utemeljili su Posavsku stranku. Javnost u Posavini je podijeljena. Jedan dio bezrezervno podupire svoju regionalnu stranku dok se drugi radije naginju onako kako zapušu južni vjetrovi. Mislite li da narod Posavine treba podržati svoju lokalnu stranku koja će Posavini dati najviše, u krajnjem slučaju puno više, jer nam je "jugo" u ovih 20 godina više ličio na buru, a katkada i na pravo olujno nevrijeme?
Pozdravljam osnivanje Posavske stranke i iskreno se nadam da će se uspjeti profilirati kao stranka poštenih i nekorumpiranih ljudi koji će se boriti za istinsko dobro Posavine i svih njezinih stanovnika. Moraju se pripremiti na podmetanja koja će sigurno dolaziti s mnogih strana, od „stožerne“ hrvatske stranke i raznoraznih priučenih analitičara koji će ih optuživati za razbijanje nacionalnog jedinstva, a na vjetrove koji dolaze s „juga“ se uopće ne treba obazirati, jer oni ni dosada Posavcima nisu donijeli ništa dobra.
Možete li kao angažirani intelektualac i franjevac Vašim i našim Posavcima, koji sa velikim simpatijama prate Vaš rad, reći nešto na kraju ovoga razgovora, jer još jedino nismo izgubili nadu u Božju pravednost?
Iako su rat i poraće doveli do mnoštva stradanja, općeg urušavanja vrednota i povjerenja među ljudima, ne treba odustati od njegovanja temeljnih ljudskih vrijednosti i nade u bolju budućnost. Treba misliti svojom glavom, posvetiti se obrazovanju i ne nasjedati na manipulatore i širitelje mržnje i netolerancije prema ljudima drugih naroda i vjera, bez obzira dolaze li takve poruke od ljudi iz političkog ili religioznog miljea. Svatko od nas može u svojim sredinama i obiteljskim zajednicama pokušati popravljati ovu situaciju nabolje. Posebno je važna solidarnost i pomoć siromašnima, starijima, napuštenima i razočaranim ljudima, jer u njima je privilegirano mjesto Božje prisutnosti. Iako se mnogi oko nas trude da unište mogućnost suživota u BiH, ova lijepa i prirodnim resursima bogata zemlja će opstati, a nadam se da će i naša draga Posavina opet jednom zasjati u svome punome sjaju.
Petar Jeleč/e-posavina.com