Kako su nastali i nestali škripari

Zašto se baš ovoliko zadržah u Crnim Lokvama, pored još toliko zanimljivih sela? Pa, ono mi je nekako najtipičnije, s više aspekata: demografskog, ekonomskog, političkog, povijesnog...

Ono je nekako mjera za sve što je prošlo jedno zapadnohercegovačko selo tijekom prošloga stoljeća. Pozicija tog sela takva je da ga nijedna nevolja nije mogla zaobići: ni četnici, ni talijanski fašisti, a partizane i "partizane" ovo selo i cijeli ovaj kraj nikada neće zaboraviti, jer teško da je, nakon upada osmanlija, ovaj kraj ikada teže stradao. Ubijeni, poginuli i nestali u cijelom širokobriješkom kraju broje se na tisuće. Ideologija je tu ponajprije bila ona koju je promovirao tadašnji službeni Zagreb - ustaštvo i potpuna okrenutost ka NDH.

Preoblačenje četnika

Ovdje ljudi to nikada neće zanijekati, i to je uglavnom tako u jednonacionalnim sredinama: "jaši" ona ideologija koja se prva pozove na naciju. Uglavnom, svi vojno sposobni muškarci bili su u tadašnjim postrojbama vojski koji su štitili državu koju su ljudi ovdje dugo iščekivali, osobito nakon dugog niza godina siromaštva u dominaciji beogradskog kraljevskog dvora. No, malo je onih koji su na vrijeme uvidjeli kako se ta država svakoga dana budi sa sve više krvi na duši i na vojničkim cokulama, ali za mnoge je bilo prekasno, osobito za pripadnike elitnih ustaških i njemačkih jedinica koje su ratovale daleko, čak po ruskim stepama, tako da je, osim neučinkovitoga i statičnoga domobranskog sastava, koji ovaj narod nije mogao zaštititi u proboju četnika koji su se ovuda napalili, naklali i napljačkali, krenuvši od istočne Hercegovine prema Jablanici, pa preko Blidinja dovde, ovdje boravila i Mussolinijeva vojska, koja je baš u Crnim Lokvama imala nekoliko bunkera, tu na Poripalju i Javorskoj glavici, i još su tu, pusti i zlokobni, kao zaboravljeni suhozid, premda je prošlo sedamdeset godina otkada se iz njih pucalo; muk inače uvijek "zvuči" nekako strašno, a Talijani su ih gradili ovdje valjda zbog terenske dominacije sela, glavnom su Nijemcima osiguravali transport boksitne rude, ali nekoliko uspješnih proboja partizanskih jedinica u operacijama u gornjem toku Neretve, gdje su imali uspjehe u obračunu sa Talijanima i četnicima, a ta talijanska vojska, koja će brzo biti poražena otići, ne samo da nije (sa)čuvala ljude pod svojom zonom odgovornosti - okupacijom, nego je čak i naoružavala koljače Draže Mihailovića, koji će, u sam kraj rata i par godina nakon njega, opet vraćati tu, ali ovaj put u partizanskim uniformama, nakon poznatoga rituala šišanja, brijanja i mijenjanja oznaka na kapama.

Bilo je to vrijeme kada je hrvatska glava ovdje bila bezvrijedna, i vojna i civilna, stradanja su bila takva da bi im se, da su se dogodila ovih godina, vjerojatno pripisivao atribut genocida. Proglašena amnestija ovdje nije igrala nikakvu ulogu; nakon što su partizanske brigade probile "mostarska vrata", put prema srcu Hercegovine bio je otvoren, Brijeg je poražen, većina vojnika otišla je put austrijske granice, prema kojoj su se bezbrojne kolone, kao potoci slili u rijeku vojnika i civila kojima je predaja Englezima bila jedina nada. Veliki broj ih se nikad nije vratio, no, jedan broj zakletih pobornika vrlog poglavnika koji je sa zlatom već prešao tu granicu, odlučili su ostati tu, vjerujući u čudo i preustroj NDH ili u odluku saveznika da ne podrže komunističku vlast, bilo kako bilo, od tada je nastao pojam škripari, neki su ih zvali križari ili kamišari, a u svijesti ljudi rođenih puno godina nakon tog rata, taj se pojam uglavnom veže uz službeno ime navijačke skupine iz širokobriješkoga kraja, a koji se odlično uklapa u robijaše, manijake, fukare, grobare i horde zla uopće.

Potraga za bandom

Pruga Šamac - Sarajevo bila je pri kraju gradnje, Tito je već bio Staljinu pokazao srednji prst, sovjetski gulazi već su bili progutali milijune života Staljinovih dojučerašnjih suboraca, Berlin se počeo dizati iz pepela, već je započeo hladni rat dojučerašnjih saveznika u pobjedi nad fašizmom, a ovdje je još trajao - rat! OZN-a, milicijske i vojne snage špartale su širim terenom Vrana, Čvrsnice, Liba, bezbrojnih sela stisnutih u vrhovima brda, u potrazi za bandom, kakav je bio službeni naziv pobjednika za škripare, ali potrajalo je to naganjanje godinama. Ako se netko i htio predati, glasi o obješenim ljudima usred Lištice i uz obale istoimene rijeke radije su ga ostavljali u skupini bradatih, zapuštenih i neurotičnih skrivača, koji su likvidirani ili jedan po jedan ili u skupinama, jedna takva sedmočlana pobijena je na spavanju, i, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je jasno i njima i njihovim progoniteljima da je pitanje časa kada će se okončati ta velika zabluda. Tako je i bilo, u jednom klancu na zapadnom prilazu Širokom Brijegu ubijen je najpoznatiji škripar Vinko Škobo, i to bi bio kraj te priče. Uza to, OZN-a je gotovo u svakoj skupini imala svoje ljude, koji su dugo stjecali povjerenje progonjenih, a oni im se pridružili, iz drugog su kraja pa su naišli baš na njih, a neki se, eto, nisu usuđivali predati ni iz razloga što je bilo škriparskih zapovjednika koji su za takve nakane bili sve lakši na okidaču. Škripari su zime provodili u špiljama, katkada bi ih glad spuštala do prvih kuća u udaljenim selima, sve je bilo pod prismotrom i godinama je trajao policijski sat, a ljeti bi se držali isključivo planine gdje je narod sa stokom izlazio na pašnjake i u stočarska naselja, pa ih se plašio, jer tražili su hranu koju ni sami nisu imali. Grozna vremena, grozna za ljude optuživane za "viđanje s bandom", jer su i progonitelji postajali sve nervozniji, potrajalo je to godinu-dvije više negoli je bilo planirano, pa su vršili pritisak na civile, strijeljali bez suđenja i ikakvih dokaza, i iz tog vremena spomenut ću samo nekoliko primjera, referirajući se isključivo na svjedočenja, nipošto legende. Uostalom, tek zadnjih godina stekli su se uvjeti za potragu za mnogim masovnim grobnicama, pretražuje se teren od Vrgorca pa prema ovamo istočnije, progovorili su mnogi svjedoci, premda, većina ljudi iz ovoga kraja ostavila je kosti po jamama Slovenije. Prošle godine iskopano je četrdesetak ljudskih ostataka, DNK analiza pokazat će tko su oni točno bili i jesu li među njima i neki franjevci, kako se inače pretpostavlja...

Prvi pokolj

Partizani su u Crne Lokve ušli prvi put 1942. godine, i tada se već dogodio prvi pokolj, a zanimljivo je da se narod, baš kao i prema predaji iz 1463. godine pred osmanlijama, krio na istim mjestima, u pećinama u Dulibi, Andrijinoj pećini, babinoj pećini i Ušnici... Prolazili su partizani još par puta, da bi konačno i trajno tu ostali 1945. godine, priključivši šire područje novoj antifašističkoj Jugoslaviji. E, tu bih trebao malo "pojasniti" spominjanje Milke Planinc u ovom kontekstu, jer dobio sam nekoliko pisama, elektronskih, na koja nemam nakanu odgovarati, jer sam hodopisac a ne povjesničar, i pišem samo o stvarnim događanjima za koje još ima puno svjedoka, pa čak i mrtvih, jer čuda se mogu pročitati i naučiti po grobljima i nadgrobnim pločama, pa svima, i dobronamjernima i onima koji nisu, tek kratko odgovaram nekim činjenicama. Dakle, nema nikakve dvojbe o boravku Milke Planinc ovdje u vrijeme ubijanja civila, te ne treba netko tko je, kako sam izračunao tada imao trinaest godina i sedamdeset godina nakon ove nevolje tvrditi kako "on zna da ona nije bila" tamo "gde ste vi napisali". Odgovarajući svojevremeno na iskaze Sime Dubajića, uglednoga četnika a poslije također uglednoga partizana, koji će pred samu smrt zatražiti oprost Svevišnjega za ono što je s drugim partizanima radio u vrijeme završnih oslobodilačkih partizanskih akcija, a osobito nakon potpisa predaje NDH, tako što će spomenuti brojne partizanske zločine i po Hercegovini i Širokom Brijegu, osvrnut će se i na 1945. i masovnost tih zločina, tada će Dubajić spomenuti puno ljudi, događaja koje su potvrdili mnogi, i tragova koji su odveli do stvarnih stratišta. Spomenuo je i Milku, i u kontekstu zapadne Hercegovine. Onda su mediji u Hrvatskoj tada navalili na Milku Planinc, tada već onemoćalu i ostarjelu ženu u invalidskim kolicima, koja će, najprije zagrebačkom Jutarnjem listu reći da je "bila sa svojom brigadom u Širokom Brijegu i Mostaru, ali da o zločinima ne zna ništa", a onda je, 2010. godine, 7. listopada umrla partizanska poručnica, Milka Malada - Planinc, odnoseći mnoge tajne zločina i onih ovdje, i u Kočevskome Rogu, Mariboru... Bila je komesarka Xl Dalmatinske brigade NOVJ-a. Nakon njezine smrti, progovorili su mnogi koji nisu željeli imati veze s tim, a još su živi, poput Jove Kapičića. Neka se povjesničari dalje bave s tim, ali istinu nikada nitko nije mogao sakriti. Uostalom, zar nam i iskustvo posljednjega rata ne govori isto? Uvijek i svuda je jači tamanio slabijega, ondje gdje je ideologijom i vojskom vladao. Kako su i ustaše i fašisti drugdje s drugima postupali samo zato što su bili drugi, bilo da su bili vojnici, civili, žene, djeca... te strahote znale su majke Jasenovca, Kozare, Jazovke ili danas Srebrenice.

Nakon rata, a poraće je ovdje odnijelo najviše života, ovaj kraj postao je zemlja agenata i emigranata. Ljudi su se teško nosili sa pravilima i zatvorenošću, zabranom kretanja zbog policijskog sata. Zatvor u Zenici, a i mnogi drugi zatvori bili su puni ovdašnjih ljudi. Nigdje uhvaćenog ustaše sa učinjenim zločina. Ti su im umakli, ili su poginuli u završnim borbama, a posljednji u škriparima. To nije bilo dovoljno za kaznu. Pa se pucalo u sve što se miče. Jednog predvečerja, dva dečka, jedan osamnaest a drugi devetnaest godina, koncem lipnja 1946. godine krenuli su k curama u Medine Stanine, par stotina metara odavde. Kako je bio policijski sat, koji je počinjao od osamnaest sati, planirali su vjerojatno zanoćiti na "silu s divojkama", ali su strijeljani. Kratko objašnjenje bilo je da je osamnaesti sat prošao za petnaest minuta... Dva rođaka, oba Ivana, prezimena Brekalo.

Svim poginulim i nestalim Crnolokvanima, ljudi koji žive i ovdje i po Americi i Australiji, odlučili su podignuti spomenik, njegova je izrada pri kraju, a osmislio ga je ovdašnji akademski kipar Anđelko Mikulić, poznat po brojnim spomenicima kojima je autorom u Hercegovini: tri su to bijela jednostavna stilizirana križa, pa, sve mislim, kad se jednom podignu spomenici prošlim nesrećama, onda bi im valjda trebao doći i kraj.

Rad u rudniku

U svakom slučaju, potrajalo je dok se nova, a i ovdje se zvala narodna vlast, popela do Crnih Lokava, rudnik boksita značajno je ubrzao stvari, stigli su amo i drugi ljudi koji nisu nužno bili Hrvati, počelo se novom poviješću a ona je u gospodarskom smislu ovdje bila doista posebna. Režim Turaka, Austrougara, kralja Aleksandra, Talijana, ustaša, Nijemaca, i Ozninih policijskih satova, napokon je zamijenio režim rada u rudniku, i tu mi je zanimljiv opis iz tog vremena: "Glavni u rudniku je bio Martin Ražen-Slavonac iz Bekije. Prema usmenoj predaji, Martina su svi Crnolokvani zvali 'Štanger'. U to vrijeme je bio režim obično da se radi 8 sata. Taj se režim zvao 'akord'. Onda je radnik morao raditi i biti u rudniku pola 'šikte' (radnog vremena), ne bi se smjelo prije otići, a isto tako se nije smjelo raditi prekovremeno. Tako da se radilo točno 8 sata. Pa su se radnici snalazili na taj način što bi na veći vagon sipali rudu, pa bi ga prevrnuli (vagon), te bi opet ponovno tovarili tu jednu te istu rudu u vagon, te bi tu stali dok naiđe drugi vagon, koji bi opet izvrnuli i na taj način prosuli rudu, te ju opet tovari sve dok vremenski ne bi dobili pola šikte. A na taj način su se snalazili samo onda kad je bilo manje posla i kada ne bi mogli ispuniti normu od pola šikte. A da je Martin Ražen znao da nema posla za pola šikte, spremio bi pola radnika kući, te bi ostali bez posla. Zatim se ubrzo promijenilo, šikta se zvala norma... Boksit iz crnolokvanskog rudnika je proglašen najkvalitetnijim u Americi..." - piše Stojan Ivanković.

Premda gotovo pusto, selo ima nekoliko portala, autori su im rasuti po Širokom, Mostaru, Splitu i drugim gradovima, zajedno čine Udrugu Crnolokvana i jako skrbe za svoju povijest i običaje. Čine drugima dostupnima bajkovite prirode ljepote o kojima se malo zna i rijetko ih se susreće, a i fizički su teško dostupne, o njima Crnolokvani pišu: "Rijeka Ričina, dijeli Crne Lokve od susjednih sela, Gornje i Donje Britvice. Ta rijeka Ričina idući od Rakitna, prolazi Brinom između Gornje i Donje Britvice i Crnih Lokava, dalje prema Ljubotićima se ulijeva u Ugrovaču, koja se ulijeva u rijeku Lišticu u Širokom Brijegu. U Brini u Crnim Lokvama imamo dva prirodna jezera: Sinjac i Zelenikovac. U njima ima vode tokom cijele godine. U Sinjcu imamo žive vode i mrtve vode. A ta mrtva voda ne teče, sve dok ne dođe živa voda. Tu bi vodu, prema usmenoj predaji, nosili kući u burilu (burilo je posuda napravljena od drveta, ne propušta vodu). Crnolokvani bi stavili štap preko leđa i na jedan kraj štapa jedno burilo napunjeno vodom za piće, a na drugi kraj štapa drugo burilo napunjeno vodom za pojit stoku. Kući je katkad bilo nešto vode, ali ta se voda koristila za zalijevanje duhana. Sinjac je posebno značajan jer je bogat ribom pastrmkom, koja je proglašena najkvalitetnijom u Europi. Zelenikovac se nalazi također uz Sinjac. Također je bogat vodom, pa bi Crnolokvani tu išli po vodu sve dok kiša ne padne. A katkad su se tu i kupali. Naime, u Zelenikovcu je kvaliteta vode 1, a voda za piće je dozvoljena do 201. Po tome se vidi, da je ova voda jako kvalitetna. Zelenikovac je zagrljen velikom nagetom liticom, koja se pruža od sela Ljubotići gdje je visoka 300 m, a završava u selu Britvici. Tako da je jezero sakriveno, te se ne može snimiti čak niti iz aviona. Na vrhu litice, ima jedna pećina, iz koje voda iskače (otiče) na Sinjac, a mlazovi vode znaju biti visoki do 50 m. Na vrhu pećine, nalazi se šupljina koja se zove Opaka kamenica, zbog toga jer se tu voda opako kreće i stvara virove. Ljeti u njoj voda presuši... Prema usmenoj predaji, u Brini se nalaze dvije podzemne rijeke, od kojih jedna ide prema Britvici, a druga prema Izbičnu. Podzemnica iz Izbična se ulijeva u rijeku Lišticu. Osim ovih pećina u Crnim Lokvama imamo i Postojinsku jamu u Stocu, (ne misli se na grad Stolac, op. p.) te Babinu peć u Strmici. Postojinska jama u Stocu se nalazi u blizini Zovinjaka, točnije pored Privratina. Tu ima mnoštvo stalaktita i stalagnita, koji su se taložili stoljećima...

Vrijedio je svaki minut proveden ovdje, a ako među vama još ima onih koji vole otkrivati neotkriveno, vidjeti neviđeno, proći ova sela i taj divlji kanjon Brine u ljeto, ovdje će vas rado dočekati i povesti. Sebe ću pak drugdje povesti...

PIŠE: Dragan MARIJANOVIĆ/OSLOBOĐENJE