Život u Njemačkoj i život u BiH, prednosti i mane

Ako se preselite u inozemstvo, negdje u Europi, kako biste studirali ili uživali u mirovini, vjerojatno imate stalni izvor novca koji primate u rodnoj državi. U tom slučaju, sve što treba da znate jeste koliko je zemlja u koju idete skupa (ili jeftina) za život u poređenju sa vašom državom. A upravo to pokazuje prva mapa koju je izradio češki lingvista i matematičar Jakub Marian, prenosi Blic.

Kako biste razumjeli vrijednosti, zamislite da trenutno živite u Njemačkoj (čiji je indeks 100) i da trošite 2000 eura mjesečno (na stan, namirnice i druge potrepštine i usluge). Ako se preselite u Norvešku (indeks 153), morati ćete potrošiti 53% više, odnosno 3060 eura mjesečno kako biste zadržali isti standard. S druge strane, ako se preselite u Moldaviju (indeks 37), za iste stvari ćete potrošiti samo 740 eura mjesečno.

Ako se preselite pak u drugu državu u namjeri da se tamo zaposlite, gornji primjer više ne vrijedi, jer je cijena rada glavna stvar koja se mijenja i o tome zavise vaša buduća primanja.

Ali problem su drugi troškovi na koje trošite svu istu plaću. Na primjer, ako svakog mjeseca trošite u Njemačkoj 2.000 eura, i preselite se u Bugarsku, trošit ćete samo 1.000 eura kako biste kupovali stvari na koje ste navikli u Njemačkoj.

Prosječna plaća u Njemačkoj je oko 2.600 eura (stoga potrošiti 2000 eura nije problem), dok je prosječna plata u Bugarskoj oko 400 eura (oko 6,5 puta manje nego u Njemačkoj), pa stoga prosječan Bugarin sebi ne može priuštiti da potroši 1.000 eura mjesečno kako bi živio standardom kojim živi prosječan Nijemac.

Na njegovoj mapi Bosna i Hercegovina je označena indeksom 45, što pokazuje da je prosječan građanin BiH u još lošijoj situaciji nego prosječni Bugarin i da ima još manje mogućnosti da sebi priušti "njemački standard". Prosječna plaća u Srbiji iznosila je u veljači 44.450 dinara što je manje od 400 eura.

Druga Marianova mapa pokazuje lokalnu kupovnu moć svake države (sada je Poljska označena indeksom 100). Odnos indeksa dvije zemlje pokazuje koliko puta više (ili manje) robe ili usluga može da plati prosječni stanovnik jedne države u odnosu na drugu.

Na primjer, prosječni Nijemac može da kupi skoro dva puta više automobila, iznajmi dva puta više stanova i dva puta češće jede u restoranu od prosječnog Poljaka.