Povodom Dana žena: Za sve naše bitke

Godinama slagana korpa puna darova, slomova, padova, uspjeha. Sva moja srca žive u jednom i za jednu. Noći,dani pretvoriše se u godine. Sva isprana i uprana, ošibana i izudarana. Kao stara krpa na babinom kredencu, visim i ne znam kome ću sljedećem ruke obrisati. Dodiruju me sasvim slučajno i ruke čovjeka i ticala pauka,i muhe se odmaraju na meni. Jesam li osoba ili krpa?! Jesam li ti,ja,on,ono???

Tko sam,nikako saznati.
Samo su svjedoci vaše ruke koje me stišću.
Shvaćajući vas svakodnevnim dijelom sebe, postala sam vaša rutina i vi moja.
Onda se uhvatim sebe prepadnutu, zubi mi škrguću od straha kako bez snage,koju salijevašmo zajedno.Mojih mene više će stati u vaše šake, nego u moje kutije od tone.
Male kotorače zagradile su čuvarice slabih.

I nitko ih nikad neće odgraditi, osloboditi one divne kraljice, što gradiše zajedno maleno kraljevstvo. Moramo naučiti oprostiti i prihvatiti,kako sve ono što smo zajedno pisali svojim tijelima, u svete knjige prirode, nitko više ne smatra svetim. I životi žena trebaju se pisati kilometrima osjećaja, bačvama punim malenih srdaca, malenim paketima punim uzbuđenja. I onda kad su uprljane zemljom, raščupane vjetrom, oparene suncem, zaslužuju biti iznad svih nepoštivanja, povrijeđivanja, jer kad se pojave u svojim čistim haljinama, dugim trepavicama, uređenim noktima, ponosne na sebe, ja ponosna na sve nas. Ratujemo neke puškama, neke riječima, vrijednije od majanskih blaga, dalekih piramida i čudnovatih vrtova...

Snaga smo i njemu u nemilosrdnim vremenima. Moraju se dogoditi događaji kako bi shvatile koliko smo snaga, koliko smo i kočnica i gas na istom motoru. Zato što smo naučile stisnuti se jedna uz drugu kad je rat, kad je rok, kad treba...

Ana Soldo