Županija koja ne voli svoju djecu

Oni su najosjetljivija i najugroženija društvena skupina, te je najbolje ocijeniti moralno i duševno stanje jedne sredine prema načinu na koji se brine o svojim najmlađim. Ovdje se o svojoj djeci najbolje brinu majke, pogotovo majke iz hercegovačko-neretvanske županije, koje su veoma hrabre žene. Pored činjenice da su u ovakvim okolnostima odlučile roditi, moraju se suočiti s još bezbroj prepreka, prije nego odgoje dijete i izvedu ga na pravi put. Ako žena rodi u našoj županiji, biti će „nagrađena" sa 400 KM jednokratne pomoći. Vjerojatno ste čuli da u drugim županijama žene primaju porodiljnu naknadu, ali ne u našoj. HNŽ nema zakon o obitelji s djecom, to je trošak, nepotrebni. Ostale županije se nepotrebno rasipaju s novcem, a naša štedi. Fiskalna odgovornost je čudo. Uostalom čemu zakoni? Selektivno se sprovode i poštuju, nema odgovornosti, nema sankcija. Pa ipak, kad se razmisli, ostale županije su u povlaštenom položaju. Imaju novca, a naša županija ga nema, barem ne za djecu. Kažu da Sarajevo otme sve, jer je županija s „posebnim potrebama". Ali evo na stranu sarajevska županije, kako ostale županije mogu priuštiti da se brinu o porodiljama? Možda ostale županije imaju bolje menadžere i stručnjake za budžete? Možda su rebalansom budžeta napravili prostora da nagrade majke? Mnogo je potencijalnih izgovora, a i mi imamo brojne izgovore da se ne bunimo po tom pitanju. Mnogi kažu da porodiljna naknada nije najveći problem, mnogi roditelji imaju veći problem s zdravstvenim osiguranjem svoje djece.

Za zdravlje djeteta bolje je biti nezaposlen

Kada se dijete rodi, i kada se na pelene potroši 400 KM, onda na red dolaze ozbiljne nedoumice roditelja. Glavno je pitanje dali je bolje biti zaposlen ili nezaposlen. Ako imaš tu sreću da si zaposlen, velika je mogućnost da će ti nekoliko mjeseci kasniti uplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, što će vjerojatno dovesti do situacije u kojoj vam djetetu neće biti pružena zdravstvena usluga zbog neovjerene knjižice. Gle čuda, u nekim drugim županijama vašem djetetu bi bila pružena zdravstvena usluga, iako mu knjižica nije ovjerena. Kada se ovakva praksa uzme u obzir, roditeljima se nameće jedan logičan zaključak, bolje je biti osiguran preko biroa. Predviđajući budućnost, nije isključena ni situacija da će sve više rasti broj onih koji su zaposleni na crno, što će kasu zavoda za zdravstveno osiguranje činiti sve praznijom, a javne bolnice dovesti na rub propasti. Ljudi će moliti poslodavce da ih ne prijavljuju, tražit će plaću „Na ruke". Naravno, igra traženja krivca se vrti u krug, te će nadležne institucije najviše kriviti poslodavce, a poslodavci će opet kriviti državu zbog nepovoljnog gospodarskog okruženja, koje im onemogućava da posluju pozitivno i uplaćuju doprinose na vrijeme. I dok se roditelji odluče koga da krive što im je djetetu uskraćena zdravstvena usluga, novi problemi kucaju na vrata. Dijete je poraslo i vrijeme je da krene u školu. U školi ga čekaju prijateljstva, učenje, igra i par udžbenika iz svakog predmeta.

U teretanu prije polaska u školu

Na djeci se ne štedi, roditelji će posuditi novac ako treba, samo da bi se djetetu priuštilo ono što i drugi imaju. Zato će veliki dio plaće otići na kupovinu udžbenika. Po nekoj standardnoj EU normi, težina dječje torbe bi trebala biti 10% od njegove ukupne težine. Ali mi znamo tu normu podići i do 20 %. Jer kod nas je bitnije zadovoljiti financijske potrebe pojedinaca, nego li sačuvati zdravlje djeteta. Kako bi riješilo ovaj problem, nadležno ministarstvo bi možda moglo usvojiti zakon po kojem bi djeca, prije nego što krenu u prvi razred osnovne škole, morala ići u teretanu godinu dana, s ciljem da ojačaju svoje mišiće. Šalu na stranu, školske torbe su uistinu preteške i često pretrpane nepotrebnim knjigama. Zbog svega ovoga što prije je potrebno donijeti zakon o udžbenicima, jer u ovako nesređenim okolnostima, izdavači mogu raditi što im je volja. To često dovodi do raznih pritisaka, korupcije i nepotizma, te u konačnici roditeljima uzima ogromne količine novca, a djeci krivi kralježnice. No, nadležni će uvijek reći da ima mnogo prečih problema da se riješi, te da ne može sve odmah doći na red. A kad i nešto dođe na red, onda se prebacuje odgovornost sve dok ne dođe novi saziv vlade. Vjerojatno se zato ne sprovode ni sistematski pregledi djece. Čemu ti pregledi? Ionako mi, u vremenu kada je informacija i statistika sve, odlučujemo podatke ostaviti u ladicama.

Pitanje i odgovor ili logika odgovornog lica

Za naše probleme krivi su ovi s federalnog nivoa, koji nam nameću zakone koje mi nismo u mogućnosti da implementiramo i poštujemo. A nekad nam se i ne da, ili imamo selektivne momente priznavanja i poštivanja zakona i iskazivanja htjenja za radom. Uglavnom, hoćemo da raspolažemo s javnim novcem, želimo ga u potpunosti kontrolirati, ali ne želimo da imamo ikakvu odgovornost prema rezultatima rada koji je plaćen javnim novcem. Pitanje je jednostavno. Zašto naša županija na voli svoju djecu i kada misli preuzeti odgovornost za nju? Nova (stara) vlast je došla, vidjet ćemo hoće li se išta promijeniti i kakvi će biti rezultati rada. Nadajmo se najboljem, pripremimo se za najgore.

Autor: Vladimir Ćorić - www.pravapacijenata.ba