San i poremećaji spavanja kod djece

Razlikujemo dvije vrste sna:

- non-REM faza ili pasivni san tijekom kojeg je pojačana opskrba mišića krvlju, energija se pohranjuje, tkivo se obnavlja i raste, izlučuju se hormoni za rast i razvoj,
- REM faza ili aktivni san tijekom kojeg je mozak aktivan i tada sanjamo. Tijelo nam je mirno, a disanje i puls nepravilni.

Bebe provedu 50 posto vremena u svakoj od tih faza koje se izmjenjuju otprilike svakih 50 minuta. U prosjeku, u dobi od 6 mjeseci REM faza zauzima oko 30 posto sna. Kad dijete dosegne predškolsku dob, faze se izmjenjuju otprilike svakih 90 minuta.

Novorođenčad (1 - 2 mjeseca)

Kod novorođenčadi ciklusi budnosti i spavanja povezani su s osjećajem gladi, potrebom za presvlačenjem i pažnjom. Ukupno spavaju od 10.5 do 18 sati dnevno, u nepravilnim razmacima s razdobljima budnosti u trajanju od 1 do 3 sata. Razdoblja spavanja mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Tijekom sna često su aktivni, istežu se, miču ručicama i nožicama, smiju se, sišu i općenito su nemirni.

Djeca na različite načine pokazuju da su pospana. Katkad su grintava, plaču, trljaju okice... Svako dijete ima sebi svojstven način iskazivanja ove potrebe. Najbolje je staviti bebu u krevetić kad primijetite da je pospana i umorna, ali još nije zaspala. Time se povećava vjerojatnost da će brzo zaspati te vremenom naučiti sama sebe uspavati, pa kad se tijekom noći probudi, sama ponovno zaspati bez traženja roditeljske pažnje i podrške.

Kod djece koja se naviknu na roditeljsku prisutnost dok čvrsto ne zaspu, veća je vjerojatnost da će, kad se tijekom noći probude, često plakati tražeći roditelja da bi ponovno usnuli. Kako biste kod djeteta razvili naviku spavanja noću, tijekom dana im se više posvetite i držite ih aktivnima, a kako se približava noć, atmosfera oko djeteta trebala bi biti tiša, mirnija i zatamljenija.

Spavanje i dojenčad (3 - 11 mjeseci)

Nakon napunjenih 6 mjeseci, noćna hranjenja više nisu potrebna i mnoga djeca spavaju cijelu noć. Kod 70 - 80 posto djece to će se dogoditi do dobi od 9 mjeseci. Kao i kod novorođenčadi, i u ovoj bi dobi bilo dobro djecu staviti u krevet u trenutku kad primijetite da su pospani i umorni, ali su još uvijek budni. Neka vrijeme polaska na spavanje svaki dan bude isto, a soba u kojoj dijete spava tiha, zatamnjena, hladna i bez buke izvana kako se djetetov san ne bi prekidao.

Djeca u dobi od 1 - 3 godine

Djeci ove dobi potrebno je dnevno 12 - 14 sati sna. Spavanje "po danu" sada neprekinuto traje od jednog do tri sata. Potrebno je paziti da dijete ne spava u kasnim poslijepodnevnim satima jer bi to moglo odgoditi pravodobni odlazak na spavanje noću jer dijete u tom slučaju navečer nije dovoljno umorno i pospano. Česti su noćni strahovi i noćne more. Potrebno je održati raspored spavanja i ostati dosljedan te omogućiti djetetu da stalno spava na istome mjestu. U ovom razdoblju djeca često imaju određeni objekt sigurnosti poput dekice ili plišane igračke s kojima spavaju. Slobodno im dopustite da ih zadrže.

Predškolci (3 - 5 godina)

Predškolci obično spavaju između 11 i 13 sati na noć. Nakon pete godine većina više ne spava tijekom dana. Kako im se razvija imaginacija, česti su noćni strahovi i noćne more, a neki počnu i mjesečariti. Što biste kao roditelji trebali napraviti: br> zadržite pravilan i dosljedan raspored spavanjabr> potaknite neku opuštajuću rutinu prije spavanja koja se odvija u sobi u kojoj dijete spava (čitanje priče, pjevanje, slušanje glazbe i sl.)
vodite računa da dijete svaku večer spava na istome mjestu koje je tiho, mirno, tamno i bez televizije i računala.

Djeca školske dobi

U prosjeku, djeci školske dobi potrebno je 10 do 11 sati sna. Djeca ove dobi imaju sve manje slobodnog vremena jer se povećava količina obveza koje trebaju ispuniti nakon škole (napisati domaću zadaću, otići na sportski trening, u glazbenu školu...), počinju pokazivati sve veći interes za TV, računalo, Internet, proizvode koji sadrže kofein (Coca-Cola, kava, čaj), a to sve može utjecati na nastajanje teškoća s usnivanjem, pojavljivanje noćnih mora te buđenje tijekom noći.

Neka istraživanja pokazala su kako je gledanje televizije neposredno prije spavanja povezano s odbijanjem odlaska u krevet, teškoćama usnivanja, anksioznošću prije spavanja te s manjom ukupnom količinom sna. Bilo kakve teškoće ili nepravilnosti povezane sa spavanjem mogu voditi čestim promjenama raspoloženja, problemima u ponašanju poput hiperaktivnosti i kognitivnih problema, koji zatim utječu na djetetovu sposobnost učenja u školi.

Kako djetetu olakšati i uljepšati spavanje…

Evo ukratko nekoliko načina koji vam pritom mogu pomoći:

neka uspavljivanje bude dio svakodnevne rutine prije spavanja
budite dosljedni pri postavljanju vremenske granice kad vaše dijete treba ići na spavanje - slobodno ga upozorite da npr. za pola sata treba biti u krevetu
dopustite djetetu da, u okviru pravila koja ste vi postavili, nešto može i samo izabrati (npr. koju pidžamu želi obući, s kojom igračkom želi spavati i sl.)
ako vašem djetetu to odgovara, možete tiho pustiti neku laganu glazbu nježno ušuškajte dijete prije spavanja kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno
starije dijete ili adolescenta potaknite da na vrijeme ide spavati kako bi se dovoljno odmorilo prije jutarnjeg polaska u školu.

Spavanje je dio našeg života. Pri spavanju se odmaramo i fizički i duševno. Tijekom budnosti postupno se narušava fiziološka ravnoteža u organizmu, pa je spavanje nužno kako bi se ta ravnoteža ponovno uspostavila.

Poremećaji sna su česti, a unatoč uvriježenom mišljenju, pogađaju i djecu. Neki oblici su češći kod djece, a neki kod odraslih. Nema djeteta koje barem jednom nije imalo problema sa spavanjem, ali o poremećaju govorimo kad zbog problema u spavanju dijete počinje imati teškoća u svakodnevnim aktivnostima: umorno je, pospano, teško se koncentrira na učenje ili počinje izbjegavati odlaske na školske izlete zbog svog ponašanja u snu jer se srami.

Poremećaje spavanja možemo podijeliti u četiri velike skupine:

primarni poremećaji spavanja - pretpostavlja se da se javljaju zbog nenormalnosti u mehanizmima koji su odgovorni za započinjanje ili usklađivanje razdoblja budnosti i spavanja, a često su komplicirani okolinskim čimbenicima. Ove poremećaje dijelimo u: dizsomnije - obilježene nenormalnostima u količini, kvaliteti i vremenu spavanja; parasomnije - obilježene nenormalnim ponašanjem ili fiziološkim događanjima koji se javljaju u vezi sa spavanjem, specifičnim stadijima spavanja ili prijelazom spavanje - budnost.
poremećaj spavanja vezan uz druge duševne poremećaje
poremećaji spavanja zbog narušenog općeg zdravstvenog stanja
poremećaji spavanja prouzročeni psihoaktivnim tvarima.
Kad govorimo o poremećajima spavanja, prije svega mislimo na primarne poremećaje.

Dizsomnije

Primarna insomnija - Riječ je o poremećaju koji karakteriziraju teškoće započinjanja ili održavanje spavanja ili neodmarajuće spavanje. Ovaj je poremećaj češći kod odraslih, iako nije isključen ni kod djece. Ako se javlja kod djece, onda je najčešće uzrokovan okolinskim čimbenicima: dijete ima problema u školi ili s vršnjacima, tako da noću razmišlja ili ima problema s odvajanjem od roditelja. Važno je naglasiti da lagan i isprekidan san ima obiteljsku podlogu.

Primarna hipersomnija - Obilježena je prekomjernom pospanošću i također se češće javlja u nekim obiteljima. Ovaj poremećaj obično počinje u adolescentnoj dobi, a najintenzivniji je između 15. i 30. godine života.

Narkolepsija - Riječ je o ponavljajućim i nekontroliranim napadima odmarajućeg spavanja. Pospanost se smanjuje nakon napada spavanja, da bi se vratila nekoliko sati kasnije. Narkolepsiji najčešće prethodi razdoblje dnevne pospanosti. Poremećaj najčešće klinički postaje izražen u razdoblju adolescencije. Obiteljska istraživanja upućuju na ulogu genetičkih čimbenika u razvoju ovog poremećaja

Poremećaji spavanja vezani uz disanje - Radi se o isprekidanom disanju koje dovodi do prekomjerne pospanosti ili nesanice. Ovaj poremećaj najčešće se javlja u srednjoj životnoj dobi, a kod djece je povezan s povećanim tonzilama. Opisana je obiteljska sklonost ovom poremećaju.

Poremećaj rasporeda spavanja-budnosti - Bitno obilježje ovog poremećaja je trajan ponavljajući model isprekidanog spavanja, koji je posljedica nesklada između osobnog endogenog sustava spavanje-budnost s jedne strane i zahtjeva okoline s druge strane. Češće se javlja kod osoba koje rade u noćnim smjenama, a često i kod adolescenata: ritam spavanja i budnosti kod adolescenata je različit od ritma odraslih, kao i od zahtjeva okoline. Ako slijede svoj ritam, adolescenti kasno odlaze spavati, imaju potrebu za dugim spavanjem, a okolinski zahtjevi ranog ustajanja zbog škole kod njih izazivaju stalan osjećaj umora.

Parasomnije

Noćne more - Bitno obilježje ovog poremećaja je ponavljanje zastrašujućih snova koji dovode do buđenja. Sadržaj noćnih mora vezan je uz prijeteće tjelesne opasnosti (proganjanje, napad, ozljeda) ili opasnost može biti manje naglašena, ali je naglašena osobna greška ili nelagoda (snovi u kojima smo osramoćeni, pad na ispitu, loša ocjena u školi).

U većini slučajeva noćne more ne ponavljaju stvarne događaje. Može se javiti više noćnih mora tijekom jedne noći, obično s ponavljajućom temom. Završavaju buđenjem i dugotrajnim osjećajem straha, što dovodi do teškoća ponovnog usnivanja.

Najčešće počinju između treće i šeste godine života. Većina djece barem povremeno sanja takve snove, ali oni uglavnom nakon nekoliko godina povremenog javljanja spontano iščeznu. U dobi od tri do pet godina 10 - 50 posto djece ima toliko snažne noćne more da se roditelji ozbiljno uznemire. Ponekad se noćne more mogu javiti i u odrasloj dobi. Ako je učestalost visoka (nekoliko na tjedan), snovi mogu postati izvor zabrinutosti.

Noćni strahovi - Ovaj poremećaj obilježen je ponavljanim, iznenadnim buđenjem iz sna. Obično se javljaju tijekom prve trećine spavanja, počinju vrištanjem ili plakanjem i traju do deset minuta. Epizode straha praćene su uzbuđenjem i ponašanjem koje odgovara intenzivnom strahu. Tijekom epizode noćnog straha dijete teško probudimo ili utješimo, a ako se probudi, ne sjeća se sna ili se sjeća samo fragmentirano. Drugi dan se ne sjeća ničega. Noćni strahovi obično počinju u djece između četvrte i dvanaeste godine života i spontano prolaze tijekom adolescencije. Neka istraživanja govore i o obiteljskoj sklonosti.

Mjesečarenje - Riječ je o opetovanim epizodama složenog motoričkog ponašanja koje počinje tijekom spavanja, a uključuje ustajanje iz kreveta i hodanje. Epizode se javljaju u prvoj trećini noći. Tijekom mjesečarenja smanjena je budnost i mogućnost odgovaranja na podražaje. Sjećanje na događaje drugi dan je ograničeno.

Epizode mjesečarenja uključuju različita ponašanja: od blagih kad dijete sjedi u krevetu, gleda oko sebe, čupka plahtu ili deku, do složenijih kad ustane, izlazi iz sobe, čak i kuće, jede, priča. Većinom je riječ o jednostavnijim radnjama, ali opisane su i složenije tipa upravljanja strojevima. Ako se nakon epizode mjesečarenja probudi, dijete je smeteno. Između 10 i 30 posto djece doživi barem jednu epizodu mjesečarenja, ali ponavljane epizode su ipak rjeđe (do 5 posto djece). Mjesečarenje je često među članovima iste obitelji.

Individualni terapijski pristup

Važno je naglasiti da se svi poremećaji spavanja mogu javljati i kod odraslih i kod djece, ali neki su ipak češći kod djece. Poremećaji spavanja iz grupe parasomnija češći su kod djece, a većina poremećaja spontano se povlači u razdoblju nakon adolescencije.

Narkolepsija i hipersomnija su najčešće kod adolescenata, a insomnija (nesanica) je češća kod odraslih, iako se i ona može javiti kod djece. Povremene teškoće spavanja javljaju se kod zdrave djece, ali ako je poremećaj takvog intenziteta da dijete ima problema u svakodnevnom funkcioniranju, bilo da je stalno umorno ili izbjegava druge ljude zbog ponašanja u snu, onda govorimo o poremećaju.

Liječenje poremećaja spavanja je individualno. Uvijek moramo voditi računa o tome ide li poremećaj spavanja uz neke druge poremećaje (duševne ili tjelesne) ili se možda radi o konzumiranju psihoaktivnih tvari. Intenzivni noćni strahovi i noćne more često su povezani sa separacijskim problemima kod djece, što se može liječiti psihoterapijom. Samo u iznimnim slučajevima propisuju se lijekovi.

Izvor: bebe-i-mi.com