Prometne nesreće i trzajne ozljede vrata

Vrat je komplicirana struktura, sastavljena od 7 kralježaka, hrskavičnih diskusa, leđne moždine, živaca, ali i kompleksa tkiva koji cijelom sustavu osiguravaju čvrstoću, prije svega ligamenata i mišića. Problem s vratnom kralježnicom jest prije svega u tome da s jedne strane ona mora biti dovoljno čvrsta kako bi zaštitila izuzetno osjetljive strukture leđne moždine, a s druge strane dovoljno elastična kako bi dozvolila veliku pokretljivost potrebnu u svakodnevici. Upravo taj kompromis čini vratne strukture posebno sjetljivima na vanjske podražaje, naročito na udarce ili nagle promjene brzine kretanja, posebno u automobilima.

Tipičan slijed nastanka TOV jest frontalni sudar automobila, bilo s drugim automobilom, bilo s nepokretnom preprekom. U tom trenutku zbog sila koje su u igri, glava prvo snažno odlazi prema naprijed, da bi u dijelu sekunde iz pozicije maksimalnog pretklona «odletila» u položaj prema natrag, te potom smanjenom brzinom ponovo prema naprijed. Cijeli taj splet iznenadnih, intenzivnih i nekontroliranih kretnji može uzrokovati niz oštećenja mekih tkiva vrata, koji mogu varirarti od blagih, pa sve do izuzetno teških i po život opasnih. Mišići mogu biti istegnuti u većoj ili manjoj mjeri, a moguća je i djelomično puknuće istih. Ligamenti koji okružuju i učvršćuju same kralješke najčašće stradaju, bilo u obliku blažeg istegnuća ili djelomične, pa čak i potpune rupture. Hrskavični diskusi posebno su ugroženi prilikom TUV, tako da nije rijetka hernija diskusa kao njena posljedica.

Slijedom svih opisanih ozljeda, simptomi mogu biti kako slijedi: Bolovi i zakočenost u vratu. Glavobolje, bilo ograničene na tjemenu regiju, ili sa širenjem prema naprijed. Bolovi u ramenima i rukama. Trnjenje vrata, dijela glave i/ili jedne ili obije ruke. Bolovi u međulopatičnoj regiji. Zvonjava ili šum u ušima. Važno je znati da se simptomi ne moraju pojaviti neposredno poslije prometne ili kakve druge nesreće. Vrlo je čest slučaj da bolovi zajedno sa cijelim nizom drugih simptoma nastupe tek nakon 24 do 72 sata od ozljede.

Pri sumnji na TUV, vrlo je važno učiniti detaljnu dijagnostiku. RTG snimka je prvi korak u tome smjeru, te će pokazati je li možda posrijedi i napuknuće kojeg od kralješaka. Kasnije, u koliko su simptomi izraženi, moguće je učiniti CT ili još bolje MR (magnetsku rezonancu), ne bi li se detaljno vidjela oštećnja mekih tkiva. Od rezultata tog nalaza uvelike će zavisiti i smjer daljnjeg liječenja, jer od samog opsega ozljeda, zavisi i dužina imobilizacije, eventualna potreba za operativnim zahvatom, te procjena brzine oporavka.

Važno je, također, što je prije moguće poslije nesreće obraditi pacijenta i učiniti potrebnu dijagnostiku. Pri prometnim nesrećama to je i uobičajeno. No, mnoge TUV ostaju neopažene nakon padova u skijanju, ili višestrukih stresova pri treniranju ili natjecanju u borilačkim vještinama. U skijanju se to događa poradi veće i akutnije ozljede drugog dijela tijela (koljena na primjer), a u borilačkih vještina poradi manjeg opsega, ali višestruko ponavljanih stresova na sam vrat i njegova meka tkiva. Tako neprepoznati, a zatim i neadekvatno liječeni TUV često završi u stanju kroničkih bolova i simptoma koji mogu onemogućiti normalnu svakodnevicu, pa i rekreativno ili profesionalno bavljenje sportom. Stoga je u svih nekontroliranih padova ili udaraca uvijek potrebno posumljati na TUV, te pratiti pacijenta više dana nakon inicijalne nesreće, kada se u pravilu i pojavljuju prvi simptomi.

Liječenje uvelike ovisi o nalazima dijagnostičkih pretraga. U koliko je MR (magnetska rezonanca) ukazala na izrazitu herniju diska (deformaciju hrskavične ploče) kao posljedicu TUV, koja potom još i izrazito pritišće na izlazišta živaca, tada se operativni zahvat neće moći izbjeći. Kako je pri samom trzaju osim diskusa oštećen ili čak i potpuno pukao dio ligamentarnog sustava koji učvršćuje samu vratnu kralježnicu, osim samog uklanjanja hernije diska, potrebno je i dodatno učvrstiti sada vrlo nestabilan dio vrata. To se čini ugradnjom metalne pločice kojoj je funkcija upravo to- fiksirati i stabilizirati vratni segment kralježnice. Rehabilitacija nakon takvog operativnog zahvata zna biti duga i vrlo naporna. Srećom, takav razvoj događaja vrlo je rijedak.

Neusporedivo češće oštećenja mekih tkiva kod TUV nisu tolika da bi zahtjevala operativni zahvat, već samo konzervativno liječenje. No, kao i u nekim drugim slučajevima i ovdje postoje dva pristupa takvoj terapiji. Naime, tijekom prošlih se desetljeća ustalila praksa koja nastoji vrat držati nepokretan (imobiliziran) tijekom minimalno tri tjedna od ozljede. To znači da pacijent neizostavno mora nositi tzv. Šancov okovratnik cijelo to vrijeme. Objašnjenje iza takvog postupka jest da se na taj način nabolje dozvoljava oštećenim mekim tkivima da zacijele. S druge strane, posljednjih smo godina uvidjeli da sama imobilizacija uzrokuje nove i neugodne simptome kod duže primjene. Tako smo primjetili da liječenje u cijelosti traje to kraće što se kraće nosi imobilizacija. Danas neki od eminentnih američkih neurologa preporučuju imobilizaciju tek 72 sata neprekidno, a nakon toga tek povremeno, najbolje po noći. Cijelo to vrijeme valja sprovoditi niz metoda fizioterapije, koje su okrenute na smanjivanje mišićnog spazma (refleksnog i bolnog grča mišića kao posljedice ozljede), bolova, te poboljšanju pokretljivosti vrata. U tom smislu na raspolagnju nam je cijeli arsenal, od masaže i akupresure, preko elektroterapije, lasera, ultrazvuka sve do toplih obloga i hidroterapije.

U slučajeva sa visokim intenzitetom bolova dobro je primjeniti i lijekove u njihovu suzbijanju. Nakon tjedan ili dva od ozljede (a sve u zavisnosti od stupnja oštećenja) dobro je koristiti i manipulativnu terapiju, popularnu kiropraktiku, napose zato što je vjeroratno da je pri samome trzaju došlo do promjena u odnosima malih zglobova vratne kralježnice, te oni mogu nositi dio uzroka ukupne simptomatologije. Vježbe snage i fleksibilnosti dobro je raditi već u prvoj fazi liječenja, odmah po skidanju Šanca.

Dužina liječenja zavisi opet o nivou oštećenja mekih tkiva, a često i o prethodnom mišićnom statusu. Tako sam u svojoj praksi vidio pacijente kojima su se simptomi povukli već nakon nekoliko terapija, ali i one kojima je dio simptoma (naročito glavobolje i bolovi u vratu) zaostali i nakon upornog tromjesečnog liječenja. Općenito, bolji se rezultati postižu u visko motiviranih ljudi koji su spremni redovito vježbati u svrhu dodatne stabilizacije cijelog segmenta.

I na kraju statistika. 75% svih pacijenata koji su doživjeli TOV potpuno se oporavi u manje od tri mjeseca od ozljede. Od preostalih 25% samo 5% ima simptome toliko izražene da zahtjevaju dodatnu dijagnostiku i novi interdisciplinarni pristup u iznalaženju drugih terapijskih mogućnosti.