Kalcifikat u ramenu, odnosno kalcificirajući tendinitis

Tkivo u blizini kalcifikata zato se može upaliti i uzrokovati veliku bol.

Kalcifikat se stvara u tkivu ramena odnosno u rotatornoj manšeti, onom zglobu koji je zaslužan za pokretljivost i rotaciju ramenog zgloba.

Bolni kalcifikat obično pogađa ljude u dobi od 40 godina, najčešće u desnom ramenu što možemo povezati s određenim radnim mjestima koja zahtijevaju učestalo ponavljanje određenih kretnji rukom

Međutim, kalcifikat ne mora uvijek podrazumijevati bolest; ako kalcifikat ne uzrokuje bol ni upalu, nema ga ni potrebe liječiti.

Vrste kalcifikata u ramenu

Razlikujemo dvije različite vrste kalcificirajućeg tendinitisa, ovisno o uzrocima i načinu stvaranja:

degenerativni kalcifikat - nastaje prirodnim procesom zarastanja tetiva u tijelu; kako bi izliječilo napuknuća u tetivama i ligamentima, tijelo na ozlijeđena mjesta šalje veće količine kalcija koji se zatim kristaliziraju u veće nakupine. Takvi su kalcifikati česti, međutim rijetko uzrokuju bol.
reaktivni kalcifikat - najčešće uzrokuje bol, ponekad i vrlo snažnu, uz smanjenu pokretljivost ruke i ramena. Liječnici još nisu sasvim sigurni u uzroke nastanka reaktivnog kalcifikata, ali pretpostavlja se da on nastaje uslijed određenih promjena stanica tetiva u ramenu.
Simptomi i faze razvoja kalcifikata u ramenu

Liječnici su razvoj kalcifikata podijelili u tri faze tijekom kojih dolazi do različitih simptoma:

U formativnoj fazi dolazi do određenih promjena na tetivama ramena i nakupljanja kalcija na tim mjestima. U ovoj fazi kada se kalcij kristalizira najčešće se pojavljuje jaka bol.
Faza mirovanja je period tijekom kojeg su kalcifikati narasli do svoje maksimalne veličine i stagniraju te uzrokuju tek blagu bol ili se ona sasvim smiri.
U resorptivnoj fazi tijelo razgrađuje kalcifikate, a tetive zacjeljuju i preoblikuju se u novo tkivo. Ova faza može trajati čak nekoliko godina, a može biti vrlo bolna. Kako se kalcij razgrađuje, bol se postupno smanjuje i konačno potpuno nestaje.
Iako je većina kalcifikata manjih dimenzija (od nekoliko milimetara do jednog centimetra) te nestaju samostalno, veći kalcifikati (do nekoliko centimetara) mogu zahtijevati kiruško odstranjivanje.

Dijagnosticiranje kalcifikata u ramenu

Većini ljudi kalcifikat ne uzrokuje značajne probleme te ga slučajno otkriju RTG snimkama radi nekog drugog problema. Ipak, veći kalcifikati koji uzrokuju veliku bol i smanjenu pokretljivost ruke i ramena potaći će oboljelog na posjet liječniku, koji tada upućuje na rengensko ili ultrazvučno snimanje.

Kako se kalcifikat samostalno razgrađuje, liječenje obično podrazumijeva načine za ublažavanje simptoma te ubrzavanje resorptivne faze.

Prvo što je potrebno jest utvrditi postoji li povećani pritisak na rame zbog kojeg ono bolno reagira na kalcifikat. Može biti riječ o preteškom radu, pretjeranoj sportskoj aktivnosti ili preuzimanjem prevelikog tereta na to rame. Takvi se utjecaji trebaju što je više moguće smanjiti.

Liječenje kalcifikata u ramenu

Ako je bol i dalje prisutna, liječnik će uputiti pacijenta na fizikalnu terapiju koja može uključivati terapiju laserom, elektroterapiju ili magnetoterapiju.

Kineziterapija, odnosno terapija vježbanjem, pokazala se izrazito učinkovitom ako se vježbe provode dosljedno i s velikim oprezom; nepravilno izvođenje vježbi može uzrokovati još veću bol i komplikacije.

Ako navedene metode liječenja ne pomognu, može se još pokušati s terapijom udarnim valom, koja stimulira reapsorpciju kalcija i ubrzava zacjeljivanje tetiva.

Kod zaista velikih kalcifikata na koje terapije ne djeluju, može biti potrebno odstranjivanje kalcifikata kirurškim putem.

Za smanjenje bolova, nakon dijagnosticiranja kalcifikata liječnici obično prepisuju tablete protiv bolova te protuupalne lijekove.