Doživio sam kliničku smrt, kupili mi i ukopno odijelo, a danas uživam u životu

Promocija knjige će se održati 16. prosinca u salonu Karlovačko kada će biti i humanitarna zabava koju organiziraju volonteri Kreševa. Naime, oni će prodavati knjigu, a sav prihod ide Udruženju "Srce za djecu oboljelu od raka". Jer, danas 39-godišnji Mihael, je bio dijete koje se borilo protiv ove pošasti, a knjiga koju je napisao zapravo je njegovo svjedočanstvo o tome što je sve preživio od trenutka kada je saznao da boluje od raka, pa do dana kada je mogao konačno reći: "Živ sam. Pobijedio sam bolest". Piše Dnevni list.

Smrt oca

Knjiga je, kako autor kaže za Dnevni list, posvećena njegovoj braći i sestrama po bolesti, onima koji su izgubili bitku, onima koji se bore i onima koji će se boriti, te njihovim roditeljima i bližnjima.

U njoj Mihael opisuje kada je otkrio bolest, borbu s njom, ozdravljanje i nastavak života.

Ova vrlo poučna priča započinje smrću autorovog oca Ive, da bi, pet mjeseci kasnije, i sam autor obolio od opake bolesti. Prisjeća se kako je njegovoj obitelji tada rečeno da su obojica oboljeli od posljedica černobilske katastrofe koja se dogodila u to vrijeme.

"Otac je imao samo 42 godine kada je umro. Ja sam tada imao 12 godina. Te 1988. bila je zadnja godina s mojim ocem koji je umro samo 20 dana nakon što su mu otkrili leukemiju. Ne znam ni sam kako ni što se događalo. Bio sam u nekom polusvjesnom stanju", prisjetio se Mihael. I onda, samo pet mjeseci nakon očeve smrti, uslijedila je kalvarija za njega. Sjeća se, kaže, kako je spavao na kauču, te da se odjednom trgnuo iz sna i zaderao se od bolova u desnoj nozi. Majka mu je stavljala obloge i nakon nekog vremena, bolovi su prošli. Međutim, bol je postala učestalija, tako da je svaku noć plakao od bolova. Bilo mu je teško, jer je osim bolova trpio i optužujuće poglede mnogih koji su smatrali kako on svoju bolest umišlja zbog smrti oca. Pa ga je obitelj, misleći da mu je netko nešto "podbacio" vodila i u Međugorje fra Jozi Zovki koji je molio nad njim. Vodili su ga, kaže, i hodži u Prokos koji je molio i dao mu nekakav zapis. Ali bol nije prestajala nego je bila još veća. Čak mu je djed pružio pomoć na način da mu je donio jareću kožu da u nju zamota nogu. Od smrada te kože svi u kući su povraćali.
Pao u kolica

Nepunih godinu dana nakon očeve smrti i on sam postao je dio klinike Koševo gdje su ga slali od liječnika do liječnika. Nakon brojnih pokušaja da se dokuči što se s njim događa, liječnik s Interne klinike u Sarajevu mu je nakon pregleda postavio dijagnozu EVING SARKOM.

Sa 12 i pol godina, koliko je tada imao, nikad za tu bolest nije ni čuo, ali je shvatio kada mu je liječnik objasnio da je otkrivena kasno te da jedino rješenje vide u odsijecanju noge, što je njegova majka odbila, da bi joj liječnik na to rekao da, ako neće da mu režu nogu, da ga vode kući, da umre. Mihael je uskoro pao u kolica.

"Tada me je mati prebacila u Ljubljanu gdje su mi ustanovili dijagnozu Non Hodgkin limfoma. Koristili su kemoterapije i zračenja tako da sam jedne noći od terapija pao u komu, a nakon nekog vremena i u kliničku smrt. Ali ljubav majke nije dozvolila doktorima da isključe aparate iako su je uvjeravali da nema više pomoći", priča Mihael koji se sa sjetom prisjeća svog prijatelja Hamde Devredžića uz Gračanice, njegovog, kako ga je Mihael zvao, brata po bolesti. Hamdo je imao rak na ramenu, i njih dvojica su u Ljubljani dijelili i tugu i suze, bolove tijekom punktiranja, mučnine nakon zračenja i kemoterapija. Bili su nerazdvojni. "Hamdu nikad neću zaboraviti. Ja sam se izvukao, ali Hamdo nije. Nisu mi smjeli kazati da je umro", sjeća se Mihael.

Borba za život

Od silnih kemoterapija Mihaelu su usta bila spržena, a meso s usana mu je otpadalo. Kad bih uvečer zaspao i usne bi se spojile, to bi značilo da će ih ujutro biti nemoguće razdvojiti, a da ne prokrvare. Mihael je sve to dobro podnosio do 26. listopada 1990. kada je, nakon jedne kemoterapije pao u komu. Kada mu je majka, kao i obično, došla u posjetu, već u hodniku je shvatila da se nešto loše događa i izgubila svijest. Kad je došla sebi rekli su joj da je u komi, u kritičnom stanju i da se sprema za najgore.

"Kad je čuo, ujak je iz Kreševa, peglicom došao u Ljubljanu. Čuvši liječnike, otišao je u grad i kupio mi ukopno odijelo", kaže Mihael. Kada je nastupila klinička smrt liječnici su bili još uvjereniji da je kraj blizu. Njegova majka nije pristajala da se isključe aparati. I onda na blagdan Svih svetih, nekim Božjim čudim pale se životne funkcije i život u njemu se ponovno rađa. Još je bilo kriznih stanja, ali Mihael je otpušten iz bolnice i polako se počeo oporavljati.

Gotovo desetljeće nakon toga, s 21 godinu, osjetio je želju da napiše knjigu i prenese to svoje bolno iskustvo, a na pitanje zašto knjiga ima naziv i "Ljubav jedne majke...", odgovara kako je njegova majka bila jedna u nizu koje su 24 sata na dan stajale uz krevet. "Bolest sam pobijedio uz ljubav, vjeru i molitvu. Danas živim kao i drugi obični ljudi. Svako jutro i uvečer zahvalim se Bogu na još jednom danu koji mi je darovao i pomolim se za sve one koji su oboljeli, da im da ljubav i vjeru, jer tu je lijek koji liječi sve", kaže Mihael ponosno gledajući suprugu i kćer i poručujući:

"Poruka je samo jedna: Nema predaje! I kad nas volja za životom napusti i kad vidimo da smo na kraju puta i kada mislimo da nema svjetla na kraju tunela, treba ići dalje. Uživati u svakom danu", poručuje ovaj hrabri 39-godišnjak.