Ante (13) napisao dirljiv esej o bolesnom djedu: 'Svi su plakali na moj sastav o didu i golubu...'

Tako svoju priču započinje Ante Bazina, trinaestogodišnjak iz Neorića, naoko običan učenik Osnovne škole "Neorić-Sutina", no Ante je sve samo običan nije, jer ovom je pričom naslovljenom "Golub nade" pobijedio među svim školarcima Hrvatske na nedavnom natjecanju Susret dječjeg duhovnog stvaralaštva u Križevcima, piše Slobodna Dalmacija .

Tamo je, priča nam Ante, bilo učenika iz čak 168 škola, konkurencija je doista bila jaka i mnogobrojna, stručni sud tražio je i pjesmu i prozu, a za Antu nije bilo dvojbe, bit će to esej...

- Odma san zna, napisat ću priču o svom didu Anti koji je obolija od raka, ide na kemoterapije i tako san mu tija poručit koliko ga volin i koliko mu svi želimo da šta brže ozdravi. Nije mi se pisalo o ničemu drugom, ovo mi je sada najvažnije, samo da mi did bude živ i zdrav... - iskreno nam priča Ante, veseli trinaestogodišnjak kojemu je djetinjstvo prekinula tužna vijest o didu...

Napišen sve što osjećam

Dječje radosti tako je u tren zamijenila tuga, zabrinuti su bili svi, baba Ana, majka, otac, tete, sva rodbina, a naoko maleni Ante, didov nasljednik koji s razlogom i ponosom nosi didovo ime, želio je didu biti veselje, podrška, sve ono što čovjeku u bolesti treba.

- Znali smo da se mora operirati, bilo nas je strah, ali mu to nismo tili pokazati, davali smo mu snage. Zato san samo promislija na sve to, na didu, babu i riči su krenile, valjda nisan puno napisa, tija san reći sve i ljudima u žiriju se to svidilo - priča Ante.

Svidio se sastav i familiji, a kako je na njegove riječi reagirao did?

- Did je tri puta čita i tri puta plaka, a plakali su svi. Nazva san ga "Golub nade" jer je dida vidija biloga goluba kad je iša u bolnicu, to mi daje snage da virujen kako će sve biti dobro - kaže Ante, kojega smo zatekli na satu povijesti.

Ovaj predmet, kaže nam, drag mu je, voli i zemljopis, matematiku malo manje, ali hrvatski, e to mu je najdraže.

- Volin pisati, oduvik san volija sve zaspisivati šta mi se događa, kad narasten, čitat ću i smijati se, ali neka, to je moje. Eseji su mi baš dragi jer napišen sve šta oću, šta osjećan, šta znan, a sve šta mi gramatički nije dobro popravi moja profesorica Silvana. Bez nje ja ne bi ni stiga do Križevaca, evo je, to je moja mentorica, fala joj - govori nagrađeni sedmaš.

Profesorica Silvana Bampa-Listeš u ovoj je neorićkoj školi od daleke 1987. godine, veseli je Antina pobjeda, no sve zasluge pripisuje samo njemu:
Oduševila sam se jednostavnošću

- On je ovdje najvažniji, napisao je sve čisto, iz srca, prožeto duhovnošću, a inspirirano velikim problemom, bolesti u kući. Oduševila sam se tom jednostavnošću, a kada sam čula da je naš Ante osvojio prvu nagradu, to je bio neopisiv osjećaj - kaže nam profesorica i Antina mentorica.

Ona đake u ovoj neorićkoj školi, a u nju osim učenika iz Neorića generacijama stižu i djeca iz Sutine, uči lijepom pisanju i govoru, i to već više od dvadeset i osam godina. Kroz to vrijeme, kaže nam, bilo je onih kojima to i nije bio najdraži predmet, no bilo je mnogo više nadarenih, malih-velikih pjesnika i pisaca, baš poput Ante, koji su stasali u prave, načitane i obrazovane ljude.

Na satu povijesti sedmaši, Antin razred, svi redom ponosni na svoga prvaka, najboljega od najboljih:

- Odma san mu čestita čim san čuja, drago je nama za našega Antu, ja san Nikola i najbolji san mu prika, isto san Bazina, ali nismo rođaci. Ima još jedan Bazina Ivan, vidite koliko nas je, al Ante je najbolji, moramo mu priznati - dovikuje Nikola iz školske klupe.

Cure su nešto sramežljivije, profesorica kaže, i one lijepo pišu, Helena najbolje, odlični su kaže svi sedmaši, a Ante je zaslužio ocjenu više zbog pobjede - otkriva profesorica.

Neorićka škola, poput prave kamene ljepotice, postoji generacijama, ponosan je na to ravnatelj Miro Čelan, a ponosan je, kaže, i na ovu pobjedu:

- Čujte, trud se uvijek isplati, bilo je i prije pobjednika iz ove naše škole, dokaz je to da su nam djeca nadarena i da je lijepo učiti ih i brinuti o njima.

Ima ih 98, što nije malo za seosku školu, imamo nastavu u dvije smjene, staru školsku zgradu smo nadogradili, pomaže i Općina, pogledajte kako je lijepo, svaka učionica ima laptop, projektor, sve što im treba - kaže ravnatelj, koji je u ovoj školi na istome mjestu već 34 godine.

Ante već treba na drugi školski sat, no popričat ćemo još malo o eseju, didu, bolesti, životu... Za Antu je inspiracija, kaže nam, sve oko njega:

- Dosta mi je sisti na stinu i viditi ovo moje lipo selo, popeti se s prikama gori na Gradinu, pa kad pukne onaj lipi pogled... A onda otići gori na Modri vir i biti sritan i sve to zapisati - sažima za Slobodnu Dalmaciju dojmove Ante.
Bija san zaljubljen...

Pričamo s Antom o budućnosti, kaže da ne zna što bi, možda bude inženjer, možda pisac, ali razgovaramo s Antom i o drugim temama, i to, zamislite, o ljubavi, jer, ljubav je, kaže nam ovaj tinejdžer, za njega velika inspiracija:

- Zaljubija san se, u četvrtom osnovne, a to vam je ono kad izgubiš glavu, kad ne znaš ništa drugo nego misliš kad ćeš je vidit... Ali ko će joj reć to, ko zna oće li se naljutit i onda ja lipo sve pisa i eno još tamo u kući stoji. Nisan joj to nikad ni pokaza, ko zna i oću li, malo me sad pustilo, nisan više lud za njon ka onda, ali draga mi je, uvik će biti, di ne bi bila, ima najlipše plave oči na svitu, iskreno će nam iz čistog srca Ante.

Istog onog srca iz kojeg je izašao i "Golub nade", istog onog srca kojim voli dida i babu i sve svoje i ne srami im se to priznati, reći, napisati. Istog onog srca koje ima samo jednu želju - da dida bude zdrav...

GOLUB NADE

‘Znaš li šta ti je?' upita doktor dida. ‘A, moj doktore, znan.'

I meni je did obolio od teške bolesti koja se zove rak. Kad je došao kući, reče nam: ‘Ane, Hrvoje, Ante i Jozo, morat ću operirat jezik.' Baba se uznemirila: ‘Je li to opasno?' Svi smo svaki dan molili Boga za dida da mu bude dobro, a on se svaki dan priprema za odlazak, nije bio tužan, veselio se svemu, samo da nama olakša, da mi ne budemo žalosni.

Bližio se dan operacije u zagrebačkoj bolnici Dubrava, a obavit će je doktor, svjetski poznati kirurg. Na rastanku rečem didu:

‘Dide, brzo nam se vrati!'

‘Unuče, oću, samo slušaj babu i tatu!' ‘Oću!'

I tako naš jedini did, veseliji nego ikad, ode u Zagreb, gdje će biti u tetke u stanu na Cvjetnom trgu. Svi smo mu mahali...

Popodne zazvoni telefon:

‘Ante, ode did, ja san doša u tete Marijane i reci babi da ću se sutra ujutra operirat.'

‘Dobro, dide, kako ti se bilo vozit?'

‘Pola sam puta prespava tako da nisam umoran.'

‘Dobro, dide, budi dobar tetki!'

‘Ha-ha-ha! Aj, bog!'

‘Bog!'

I tako smo se did i ja smijali...

Ujutro je u osam sati išao na operaciju. Svi smo čekali i napokon je nakon šest sati bila gotova.

Tetka zove moju babu:

‘Mama, tati je sve dobro.'

‘Bogu hvala, dok god je operacija trajala, ja sam Boga molila...'

Kad je doša kući, bilo mi ga je žao jer je osta bez pola jezika i imao je strašan rez na vratu.

‘Dide, jesi li ti meni umoran?'

‘A, moj Ante, jesan, iđen odma leć i odmorit se ka pravi čovik.

‘Aj, aj, samo se ti odmaraj!'

Sutradan su svi došli na ručak kako bi ga vidjeli nakon dva mjeseca, a on ništa nije mogao jesti dok hranu ne bi smiksao.

Jednu večer nam poče pričati: ‘Slušajte, dan prije operacije izađem iz WC-a, kad na kauču bili golub. Kad sam ga vidio, cili san se naježio, nazva Marijanu i pita je li jon ikada bilo goluba u kući.' ‘Nije, stari, nikad!'

Baki je to bilo previše emotivno i počela je plakati...

Nije prošlo ni godinu dana, a didu se rak opet vratio, ovaj put na drugu stranu vrata. Prije puta u Zagreb otišao je drugoj tetki u Mravince jer je ona išla u Zagreb u vezi nekog posla pa će ga povesti. Prije nego što su krenuli, teta je kuhala ručak da bi rođaci imali što jesti dok je ona u Zagrebu. Otvorila je prozor da iz kuhinje izađe para i vidjela bijelog goluba na maslini u njezinu vrtu.

‘Stari, stari, vidjela sam bilog goluba ka šta si ga i ti vidija u Zagrebu!'

‘Kate, to znači da će bit dobro ili loše.'

Otišli su u Zagreb i odma je otišao u bolnicu pripremiti se za novu operaciju. Did se nije ništa brinuo jer jedino Bog zna što će biti, a mi smo se svi molili Bogu za pomoć.

Vratio se did kući. Prošlo je već šest mjeseci. Sada je sve dobro, jedino Bog zna što će biti...

Slobodna Dalmacija