Zašto se većina nas ne može sjetiti ranog djetinjstva?

Kada se i pokušamo prisjetiti događaja iz najranijeg djetinjstva, najčešće nam je nejasno sjećamo li se nečega zaista ili se radi o tome da smo naknadno stvorili slike u glavi bazirane na onome što smo čuli ili vidjeli na fotografijama.

A, zašto je to tako? Taj fenomen zove se dječija amnezija, a psiholozima ni danas, nakon stoljeća proučavanja, nije jasno o čemu se točno radi.

Na prvi pogled može se činiti da kod vrlo malene djece memorija nije razvijena kako treba. Međutim, bebe od šest mjeseci sposobne su formirati kratkoročna sjećanja koja traju nekoliko minuta i dugoročna kojih se sjećaju tjednima, pa i mjesecima kasnije.

U jednoj studiji djeca od šest mjeseci naučila su pritisnuti polugu vlaka kako bi on proradio. Nakon dva do tri tjedna znali su to napraviti iako tu igračku od tada nisu vidjeli.

Stručnjaci kažu kako memorijske sposobnosti sazrijevaju do adolescencije i to bi moglo biti najrealnije objašnjenje dječije amnezije. Na razvoj pamćenja utječe nekoliko dijelova mozga, uključujući one za formiranje, održavanje i vraćanje memorija. Na primjer, hipokampus (odgovoran za formiranje sjećanja) razvija se do djetetove sedme godine.

Postoji još jedan faktor u razvoju sjećanja kod vrlo male djece - jesu li, kada se nešto dogodilo, počela govoriti ili nisu. Stručnjaci tvrde da djeca koja su počela pričati bolje pamte događaje jer ih verbaliziraju. Proveli su i malo istraživanje da bi vidjeli koliko su u pravu, piše iflscience.com.

Razgovarali su s mališanima koji su pet godina ranije imali neku nezgodu pa su završila na hitnom bolničkom liječenju (radilo se o uobičajenim dječijim povredama). Oni koji su tada bili stariji od 26 mjeseci i već su počeli pričati, sjetili su se onoga što im se dogodilo. Mlađi od 26 mjeseci sjetili su se vrlo malo toga ili čak ničega.

Također, na pamćenje utječu kulturološke i sociološke okolnosti. U zemljama koje cijene samostalnost, npr. u Americi i zapadnoj Europi odrasli ljudi se sjećaju dublje u djetinjstvo od odraslih koji su živjeli u kulturama koje više cijene povezanost s drugima.

To sve ovisi o roditeljskom stilu odgoja pa su tako na Zapadu roditelji više fokusirani na individualni doživljaj djeteta, ono što ono želi i osjeća, a manje na povezivanje s drugim ljudima i na društvene rutine.