Šijavica – tradicija i čar stare narodne igre!

Igrači istovremeno pokazuju ispružene prste jedne šake i pokušavaju pogoditi zbroj pokazanih prstiju, istovremeno izvikujući broj u rasponu od 2 do 10. Izvikuju se modificirani talijanski brojevi "šije", "šete" (sei, sette), te od njih potječe naziv igre. Iako igra ima elemente sreće, do izražaja dolazi vještina igrača. Inače kroz povijest igra je u sličnom obliku (par-nepar) bila poznata još u antici i starom Egiptu. U današnjem obliku poznata je iz starog Rima pod imenom micatio, odnosno micare digitis (približno značenje "brzanje prstima"), iz koga se dalje proširila na cijelo Sredozemlje. U Italiji je 1931. igra zabranjena u javnim lokalima kao igra na sreću, koja je služila za klađenje i navodno je vodila do svađe i tučnjave. U provinciji Trentino je zabrana ukinuta 2001. a ostala je na snazi u ostalom dijelu Italije. U Hrvatskoj je igra rasprostranjena u Istri, Kvarnerskom primorju i Dalmaciji.

U „šijavici" postoje i određena pravila koja se trebaju poštivati. Igra se uglavnom u četvero, rjeđe u dvoje ili u šestero. Osnovna igra je samo između dva igrača. Oni istovremeno, jednom svojom rukom izbacuju određeni broj prstiju. U istom trenutku, oba igrača izgovaraju jedan broj od 2 do 10, pokušavajući pogoditi zbroj prstiju, svojih i protivnikovih. "Bacanje" se smatra bezuspješnim ako ni jedan igrač nije pogodio zbroj ispruženih prstiju. Ako pogode obojica, računa se neriješeno.

Pogodi li samo jedan igrač, on osvaja jedan bod, punat. Igra se do unaprijed dogovorenog broja punata. Iako igra ima elemente sreće, vještina igrača je presudna. Potrebno je brzo razmišljanje i puna koncentracija. Uz to, igrač također mora uzeti u obzir protivnikov stil igre, pa praviti u glavi neku vrstu statistike, pamteći koji broj prstiju protivnik najčešće pokazuje i kakvu prognozu najčešće izvikuje. Istodobno mora igrač razrađivati i vlastitu taktiku, pa posezati za nekim trikovima koji će zbuniti protivnika, tako što će, na primjer, više puta uzastopce pokazati isti broj prstiju uzvikujući uvijek različitu prognozu. Jedan od trikova su i slavodobitne i duhovite doskočice koje igrač izvikuje u trenutku kad pogodi broj (lezi!, moj si! i slično).

Kada je u pitanju ova zanimljiva tradicijska igra svakako uz nju postoje i određene posebnosti.

Ovo je igra koju isključivo igraju muškarci, a žene, pogotovo u ranija vremena, nisu smjele ni gledati igru. Šijanje najčešće počinje spontano, nakon nekoliko pića u konobi, da bi se zaradilo još neko besplatno piće. Ali, ljudi su i ciljano dolazili u konobu na turnir u šijanju.

Igra je umno i fizički zahtjevna, a od udaranja po stolu nerijetke su i povrede šaka u žaru borbe. Zbog brzine igre, različitih napitaka i napetosti dođe povremeno do slučajne, a ponekad i namjerne greške, pa se događaju manje nesuglasice igrača, koji se brzo izglade i igra teče dalje.

Igra je atraktivna i promatračima, zbog živosti i galame u vrijeme igre.
Nikola Babić je 1970. snimio dokumentarni film "Šije", u kome je prikazan način igre. U filmu "Život sa stricem" Krste Papića braća šijaju tko će ostati u školi, a tko će prekinuti školovanje i zaposliti se, jer roditelji nisu imali novaca platiti školovanje obojici sinova.

Koji momak ne zna šije - šete,
Podajte mu igle neka plete!

Riječ šijavica nastala od talijanske riječi sei, što znači šest. Budući da je upravo šest zbroj prstiju kojega su često dobila dva igrača, igra je malo izmijenila talijansku riječ i formirala naziv šijavica. Šijavica je stara narodna igra, ipak najviše ukorijenjena u Dalmatinskoj zagori, a igra se još uvijek na cijeloj obali, otocima i zapadnoj Hercegovini.

Ova brza i neupućenom promatraču, ponekad neshvatljiva igra, dijelom je života ljudi dalmatinske zagore te je kao takva u novije vrijeme pronašla svoje mjesto i na sceni kroz izvedbe raznih kulturno umjetničkih društava.
Šijavica je djelić kulture i običaja.

Tekst by:Ivica Lozina