Glumac iz legendarnog filma 'Ko to tamo peva' sad vozi gradski autobus u Beogradu

To se dogodilo 1980., a poslije pune 34 godine, Nenad se bavi potpuno drugim zanimanjem - sada vozi autobus u Beogradu.

Zbog čega se nije nastavio baviti glumom, je li danas ispunjen i zadovoljan svojim poslom, u kojem pravcu mu je život tekao i kako sad gleda na događaje iz prošlosti, Kostić govori za srpski Telegraf .

Na koji način je došlo do toga da se pojavite u ovom kultnom filmu?

- Sve se dogodilo 1980. Bio sam jako mlad, imao sam jedanaest godina i pohađao sam peti razred osnovne škole u Vrčinu. Nisam imao pojma koliko će film biti popularan. Stric me pozvao i rekao mi da idemo snimiti film i pomoći njegovom prijatelju Slobodanu Šijanu. " Ko to tamo peva" bio je Šijanov diplomski rad.

Stajali ste rame uz rame s mnogim poznatim glumcima. Kakva je bila atmosfera i kako su vas prihvatili u ekipi?

- Atmosfera je bila odlična. Ovaj film je zaista jedinstven, mislim da se tako nešto nikad više neće ponoviti. Svi su me prihvatili, a posebno sam se sviđao Draganu Nikoliću i Nedi Arnerić. Sjećam se da nisam želio ošišati, iako su to svi tražili od mene. Nisam htio biti ćelav i poželio sam otići, ali njih dvoje mi nisu dozvolili i uvjerili su me da ostanem.

S kim ste se od glumaca najviše slagali i tko je na vas ostavio najveći dojam?

- To je bila velika ekipa. Dragan Nikolić, Aleksandar Berček, Slavko Štimac, Bata Stojković, Neda Arnerić... Svi su zaista sjajni, ali definitivno je najveći dojam na mene ostavio Pavle Vuisić, koji me naučio igrati šah. S njim sam provodio najviše vremena tih 28 dana, koliko je trajalo snimanje filma.

Kakav je bio osjećaj vidjeti sebe na kino-platnu?

- Ja tu količinu uzbuđenja i oduševljenja ne mogu riječima opisati. Bio sam mali i dijelio sam svojim nastavnicima karte za premijeru u Kozari. Bio sam ponosan na sebe, nikad u životu neću zaboraviti to razdoblje.

Imate tri kćeri. Kako one reagiraju kad gledaju film i znaju li da je njihov tata na ekranu?

- Sve tri znaju za film i gledale su ga mnogo puta. Kad su bile mlađe, stalno su plakale na scenu u kojoj me tuku zbog novčanika.

Sad, poslije skoro tri desetljeća, radite kao vozač autobusa. Kako je do toga došlo?

- Kao mali, oduvijek sam maštao da budem vozač. Nekako sam znao da je upravo to ono što želim. Dugo sam se tražio. Bio sam u grupi "Beet streat", od 1994. do 1996. radio sam u policiji, pokušao sam izgraditi karijeru i kao DJ u klubovima. Međutim, ništa od toga me nije držalo. Sad vozim sedamnaesticu, i to ne bih mijenjao ni za što na svijetu.

Postoji li sličnost između glume i vožnje, uloge koje ste igrali u filmu i stvarnosti?

- U prometu je isto kao na filmu. Ništa se nije promijenilo, svaka scena je realna i stvarna. Kao i na sceni, i u autobusu postoje ljudi koji su zabavljači, nasmijani, veseli, ali ima i onih koji mrze cijeli svijet. Nažalost, smijeh je sve rjeđi. Sve je više uvreda i pogrdnih riječi.

Koja je najgora situacija koju ste doživjeli kao vozač?

- To se dogodilo na početku moje karijere, 2002. godine. Obilazio sam vozilom kolegu i tom prilikom nisam primijetio ništa čudno. Sve se odvijalo na Čukaričkoj padini. Međutim, kad sam od tamo stigao u Žarkovo, dočekala su me dva momka koja su blokirala autobus, noseći dizalice u rukama. Razvalili su vrata, podigli me sa sjedala i vratili na brijeg gdje sam im, po njihovoj priči, presjekao put, dok sam obilazio kolegu. Sva sreća, policija je naišla, inače tko zna šta bi bilo.

Šta biste poručili ljudima koji i dalje ne mogu pronaći svoj životni put?

- Nikada ne odustati, isprobati najrazličitije stvari. Ono za što su predodređeni, doći će samo po sebi. Ja sam od glumca, preko policije i bavljenja glazbom, postao vozač. Živi sam primjer da nikada nije kasno pronaći sebe.