Tko kaže da superman ne postoji: Jedan po jedan, spasio 20 života iz potonulog trolejbusa

Shavarsh Karapetyan nije od takvih. Nije iz ovog vremena, iako je ovaj tjedan bio među nositeljima olimpijske baklje pred zimske Igre u Sočiju. Jedan je od rijetkih kome je ista baklja dana da je nosi dvaput na njenom putu. Ali, i ne čudi. On možda nije iz ovog vremena, njegov podvig je za sva vremena.

Rođen u svibnju 1953. u tada sovjetskoj Armeniji, Shavarsh je nekako oduvijek volio roniti. Ali, mnogo više od toga volio je ljude. Postao je sportski ronilac, a koristeći peraje obarao je rekorde i rekorde. Štoviše, 17 puta je bio svjetski prvak, 13 puta europski, u 11 navrata svjetske rekorde upravo je on obarao. No, tog 16. rujna 1976., kada je u Jerevanu završio sa kondicijskim treningom tijekom kojeg je pretrčao 20 kilometara, čuo je jeziv zvuk.

Nedaleko od njega, u skoro ledenu vodu upao je trolejbus. Probio je zaštitnu ogradu i poslije velikog pada sa brane upao u mutnu, hladnu vodu. Deset metara niže, na dnu, većina od 92 putnika je bila onesviještena od udara. Shavarsh Karapetyan nije oklijevao.

Iako bez ikakve opreme, jer je trčao, a ne radio na svojim ronilačkim pripremama, bacio se da pomogne. Skok u ledenu vodu, pravo do trolejbusa koji je potonuo. Svuda oko se podigao veliki mulj od tog pada, vidljivost gotovo da nije postojala. Sva vrata i prozori bili su zatvoreni. Snagom svog tijela, a vođen čudesnom željom da se spasi bar netko iz te smrtonosne klopke, počeo je stopalima lomiti zadnje staklo na potonulom trolejbusu.

Uspio je. Ledena voda je pokuljala po onesviještenim i teško ozlijeđenim putnicima. On je zgrabio prvu osobu koju je mogao razaznati u toj tmini, izronio i dao svom bratu, Kamu Karapetyan, također plivaču, da je iz vode položi na suho. A onda je uronio opet.

I opet.

I opet.

Više od 20 minuta proveo je u ledeno hladnoj vodi, trideset puta zaranjajući. Trideset puta izvlačeći polu-mrtva tijela utopljenika od kojih su mnogi stradali već pri samom padu. U jednom trenu je čak zgrabio odlomljeno sjedište i tek na površini shvatio što je učinio.

"Plašio sam se greške. Bilo je tako mračno tamo dolje, ništa se nije moglo vidjeti. Kada sam shvatio da sam uzeo sjedište... Ne znam, strašan je bio osjećaj. Mogao sam možda da spasim još neki život. To sjedište me još proganja u mojim noćnim morama", pričao je ne tako davno Shavarsh.

Poslije točno 30 zaranjanja i isto toliko izvlačenja nastradalih, Shavarsh Karapetyan je izgubio svest. Predugo je boravio u ledenoj vodi. Doktori, koji su u međuvremenu stigli na mjesto tragedije, morali su spašavati i heroja. Od hladnoće je dobio obostranu upalu pluća. Od zagađene vode sepsu, jer su mu ruke i noge bile krvave od provlačenja kroz razbijeno staklo. U komi je bio 46 dana.

Oporavio se. I, iako se više nikada nije mogao natjecati, nastavio je živjeti životom kakav se ne viđa često. Devetnaesti veljače 1985., zadesio se pokraj zgrade koja je gorila. Bez oklijevanja je utrčao unutra i počeo spašavati ljude koji su bili zarobljeni. Zbog brojnih opekotina, dugo je proveo u bolnici.

Sada, poslije tih podviga, Shavarsh vodi tih i povučen život. Ima malu radionicu za cipele u Moskvi. Zove se "Drugi udah". Baš kao što je on dao drugi udah u živote točno 20 ljudi koji su preživjeli pad trolejbusa samo zahvaljujući njegovom junaštvu.

Shavarsh Karapetyan nije junak nekog američkog filma. Da jeste, vjerojatno bi se zvao Supermen. Nije ni izmišljeni lik. Živi u Rusiji, koja mu je ove nedjelje ukazala čast da u dva navrata nosi olimpijsku baklju na njenom putu za Soči. Čudno, u jednom trenutku, olimpijski plamen se ugasio dok je bio u njegovim rukama.

Ali, valjda i on mora da ustukne kada ga nosi pravi Supermen.

Izvor: Blic