Svećenik Don Stanko zgrožen: Na sprovode idu u minicama, dekolteima, zapale cigaretu pa popiju čašicu’

Na žalost, ne može se reći da su naši sprovodi uvijek i svagdje obilježeni skladnom i ozbiljnom manifestacijom našeg pijeteta prema pokojniku i rodbini, i - ako smo kršćani - pobožnim izrazom naše vjere u besmrtnost", rekao je za Slobodnu.

"Ima i onih koji na sprovod dolaze kao na modnu pistu, u dekolteima, izrezima, minicama, jarkim bojama, poderanoj garderobi s napadnom šminkom, posve neprimjereno karakteru ovakvog obreda. Sprovodi imaju svoja pravila ponašanja, a ona kažu kako se članovi obitelji oblače u crno. Izuzev djece za kojih se sugerira bijela odjeća", kaže.

"Nađe se raznih detalja koji unose disonancu, bodu oči, izazivaju nelagodu. Iz čestih razgovora nas svećenika o ovoj temi proizlazi da su ti problemi više ili manje slični skoro u svim našim mjestima", nastavlja.

"Kao prvo: svaki će vam svećenik potvrditi da mu je jedna od najmučnijih situacija, u kojoj se osjeti upravo jadno, kad je prinuđen voditi sprovod osobe koja je živjela daleko od Crkve i umrla bez sakramenata, premda smrt nije nastupila iznenada, pa je bilo prilike za pomirenje s Bogom.

Napominje: ako netko pred smrt svjesno odbije svećenika i sakramente, tu se ne može ni tražiti ni očekivati crkveni sprovod.

Neumjesno ‘filozofiranje'

"Kad čujemo vijest o nečijoj smrti, potrudimo se biti suzdržani u ‘glasnom razmišljanju' i filozofiranju koje često biva neumjesno. Ako smo osobu cijenili, odajmo joj dužno poštovanje; ako mislimo da nije bila dobra, uzdržimo se od suvišnih komentara", nastavlja don Jerčić.

Ne propuštajmo sprovode ako je ikako moguće. To je od pet puta godišnje u malim, do dvadesetak puta u najvećim našim mjestima. Nemojmo svoj komoditet prikrivati tobožnjom procjenom je li pokojnik zaslužio da ga ispratimo. Život je ljudski kratak, ali ipak dovoljno dug i za dobro i za zlo. A valjda nema tog čovjeka koji kroz život nije učinio barem toliko dobra da zavrijedi sat pažnje na odlasku.

U sprovodnu povorku treba unijeti sućutnu, ili barem uljudnu ozbiljnost. Nije to šetnja pri kojoj se, s rukama u džepovima, vode kojekakvi, često i preglasni, razgovori. Time se vrijeđaju osjećaji ožalošćenih i krše osnovna pravila lijepog ponašanja.

Ako nepredviđeno susretnete sprovodnu povorku, bilo gdje, zaustavite se i propustite je. Ako na sprovod ‘naletite' u automobilu, a nemate mogućnosti povući se, bilo bi poželjno da - isključivši motor - izađete i ispratite sprovod u uspravnom stavu.

Turisti zaborave bonton kod kuće

Iskustvo iz naših primorskih mjesta pokazuje da bi u tom pogledu često bila potrebna lekcija iz abecede bontona i mnogim turistima, makar dolazili i iz ‘kulturnog' zapadnog svijeta, jer očito tu kulturu ponekad zaborave ponijeti na odmor.

No, u tom pogledu zamjerka se daleko više može uputiti onima koji, iako se smatraju vjernicima, pri sprovodu mimoilaze crkvena vrata, bilo iz nekog čudnog obzira, bilo iz pukog komoditeta, da bi u međuvremenu mogli pripaliti cigaretu, popričati ili svratiti na čašicu.

Mogu razumjeti da je to nekome ugodnije od statiranja u crkvi, no valjda u sprovode ne idemo s namjerom da se provedemo, ili zato da nam bude ugodno.

Sudionici sprovoda koji ne ulaze u crkvu u nekim se mjestima, za vrijeme obreda, zadržavaju u crkvenom predvorju (šimatoriju) i često glasnim razgovorom ometaju normalno odvijanje službe Božje. Drugdje se, opet, rasprše kojekuda pa se kao padobranci priključuju sprovodu pri njegovu izlasku iz crkve.

Izviru sa svih strana, neki i trčećim korakom, pa se promatraču nameće asocijacija na onaj prizor iz vojničkog života, kada nakon '10 minuta voljno' padne komanda: ‘Četa, zbor!'

‘Tarifa' za nošenje lijesa

A kada čak i nosači lijesa, nakon što ga polože na pripremljeni plato, krenu niz crkvu prema izlazu, onda je to vrhunac neukusa. Kao da su nosili neki obični teret i odložili ga, pa pošli svojim putem.

A u nekim mjestima već je došlo i do toga da nosači, nakon obavljena posla, pristupaju ‘vlasniku prtljage' da im isplati tarifu. Što reći na ovo? Trebalo bi: ili dokinuti smrt, ili na grobljima podići umirališta pa kad netko namje­rava umrijeti, neka se na vrijeme preseli tamo!", zaključio je don Jerčić.