Ostvarena pohrana digitalnih fotografija u DNK
Kako bi im to uspjelo, razvili su tehniku koja im je omogućila pohranu digitalnih slika unutar DNK u testnoj epruveti, te su započeli konvertirati duge nizove jedinica i nula u digitalne podatke unutar četiri osnovne sekvence DNK, adenina, guanina, citozina i timina.
Digitalni podaci su tada rastavljeni na dijelove i pohranjeni sintetiziranjem ogromnog broja sićušnih molekula DNK, koje se mogu dehidrirati i sačuvati stotinama godina.
Kako bi se podaci povratili, naučnici su enkodirali ekvivalent zip kodova (poštanskih brojeva) i uličnih adresa u DNK sekvence, što im je omogućilo da jednostavno pronađu ono što im treba. Zahvaljujući tehnikama sekvencioniranja DNK, nakon toga su mogli čitati podatke i konvertirati ih nazad u prvobitno stanje korištenjem uličnih adresa za rearanžiranje podataka.
Osim digitalnih slika, ovom su metodom uspjeli pohraniti i povratiti podatke i iz videa, te navode kako su uspjeli postići sažimanje masivnih količina podataka koji bi mogli ispuniti jedan trgovački centar u veličinu kocke šećera, a najviše pažnje su posvetili konvertiranju jedinica i nula u sekvence DNK (As, Gs, Cs i Ts), jer ako to ne bi izveli kako treba, dolazilo bi do obilja grešaka.
Naučnici navode da se svi sistemi za pohranu digitalnih podataka koje danas koristimo, poput flash memorije, tvrdih diskova, magnetskih i optičkih medija, degradiraju već nakon nekoliko godina, dok bi korištenje ove metode DNK pohrane, naše podatke moglo čuvati stotinama, pa čak i tisućama godina.
- Ovaj multidisciplinarni pristup je ono što čini projekt uzbudljivim. Time smo pomakli granice onoga što se može činiti s DNK, a to je rezultiralo sistemom pohrane jedinstvene gustoće i trajnosti - rekla je naučnica u Microsoft Researchu i profesorica kompjuterskih nauka i inženjerstva Karin Strauss.