Smaknuo sam njih dvojicu, no nisam zaslužio smrtnu kaznu

Šemso je sredinom sedamdesetih ubio dvojicu braće Pleh čiji je brat, porezni inspektor, otkrio utaju poreza u Šemsinu kafiću u mjestu Mravinjac kraj Goražda u istočnoj Bosni. Dvostruko ubojstvo šokiralo je tadašnju Jugoslaviju, a još više činjenica da se Šemso poput gorštaka više od tri godine uspješno skrivao u šumama oko Goražda, piše 24sata.hr.

Tri godine se kao hajduk skrivao po šumama

U tome mu je pomoglo iskustvo iz partizana, a nakon rata se, pričalo se, jedno vrijeme odmetnuo i u neku vrstu drumskih razbojnika, zbog čega je odslužio deset godina zatvora prije ubojstava. Uhićenje Šiljka, dvostrukog ubojice i bivšeg hajduka, bilo je, priča se i danas u Goraždu, veliki događaj. Navodno su ga svezanog proveli kroz cijeli grad, a po nekim pričama, upravo tada se "zagledao" u svoju suprugu. Dok je bio vlasnik kafića, bio je poznat kao čovjek s manirima, zgodan i lijepo odjeven. Tijekom prošlog rata je nestao i nitko nije znao gdje je. Pričalo se da je negdje u Sarajevu, a nakon povratka u Goražde nije se vratio supruzi koja živi u centru grada, a nije u posebno dobrim kontaktima ni s kćeri i dvojicom sinova. O svemu što je proživio, Šemso nikad nikome nije pričao, i sve što se zna o njegovim hajdučkim danima bazirano je na nagađanjima.

U vrijeme kad smo razgovarali s njim živio je u kolektivnom izbjegličkom centru Balkan na rubu Goražda gdje žive stariji ljudi koji nemaju nikoga da se o njima brine. Očekivali smo razbarušenog gorštaka, a ugledali starčića ugodnog izgleda, lijepo odjevenog i ugodna glasa. Pristao je razgovarati, no samo o smrtnoj kazni. O skrivanju, ubojstvu i ostalom, rekao je Šiljak, neće reći ni riječi.

Dvije godine čekao da se izvrši smrtna kazna

- Osudili su me na smrt, kako je rekao predsjednik sudskog vijeća, u ime naroda. Dvije godine, dva mjeseca i četiri dana bio sam u ćeliji smrtnoj u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Tamo sam završio u ožujku 1979. godine. Na sredini ćelije bila je rešetka, stražar je stajao s jedne strane, a ja s druge. On je bio tu da se ja ne ubijem. Nismo smjeli razgovarati. On sjedi, čita novine, radi nešto, a ja isto sjedim i čekam - počeo je svoju priču Šemso. Na odluku suda se žalio.

- Poslije smrtne ćelije bilo je - ili metak u čelo ili će me pustiti. Ali, eto, blagodati 1980. godine, umro je Tito... Nakon njegove smrti došao je načelnik, pozvao me je da siđem i rekao: "Oslobodili su te smrtne kazne, odslužit ćeš 20 godina". Nakon više od dvije godine čekanja da dobije metak u čelo saznao je da kazna neće biti izvršena, ali da ga čeka 20 godina teške robije u zatvoru Zenica.

- Trebalo je u Zenicu ići na odsluženje dugogodišnje kazne, ali dobro je, živ sam. Došla su dva stražara, svezala me, pa u kola. Mene u sredinu, a oni jedan naprijed, drugi pozadi. Bio sam ja prije osuđen, deset godina sam odležao, pa pobjegao iz zatvora. U Zenici su me smjestili u Staklaru, zgradu broj 2. Tamo sam proveo 40 dana, a poslije toga su me prebacili u Livnicu na teški rad - kaže Šemso koji je u Livnici proveo šest godina.

‘ Hvala ti lijepo Alija'

Predsjedništvo Jugoslavije smanjilo mu je kaznu za pet godina, a kad je došla nova vlast, Alija Izetbegović pomilovao je sve koji su u zatvoru navršili 60 godina.

- Pomislio sam: ‘Hvala ti lijepo Alija'. Eto, tako ti je to - rekao nam je Šemso. O svemu je govorio jednostavno, bez prevelikog dramatiziranja. Stekli smo dojam da se u potpunosti pomirio s tadašnjom sudbinom.

- Čim su me uhvatili, bio sam siguran da mi nema druge nego smrtna kazna. Poslije sam doznao da je prije moje presude bila izvršena posljednja smrtna kazna u Jugoslaviji. U to vrijeme ja sam bio jedini koji je čekao izvršenje smrtne kazne u ćeliji smrti u Centralnom zatvoru u Sarajevu - rekao je Šemso. Izvršenja su obavljali na planini Trebević, u noći, pred streljačkim vodom. O samom danu izvršenja osuđenike bi obavijestili 24 sata prije strijeljanja, nakon čega bi se mogli oprostiti od obitelji.

- Nada je uvijek postojala. Moj istražitelj Abdulah umro je prije nekoliko godina. Često mi je govorio: ‘Ne brini se Šemso. Neće te strijeljati'. Imao sam i posjet, dolazila su mi braća i žena - kaže Šemso. O smrtnoj kazni danas, kao i u vrijeme dok ju je čekao, ima krajnje negativan stav.

- Gdje god danas u svijetu da se izvrši smrtna kazna, to je zločin. To je ubojstvo čovjeka - kategoričan je Šemso. Iako na prvi pogled izgleda odlično za svoje godine i sve što je proživio, kaže da se ne osjeća baš najbolje.

- Kako danas živim? Bliži se devedeseta, biće lopata ako ništa! Dva puta po deset godina sam proveo u zatvoru, nemam radnog staža, primam socijalno od 145,50 maraka (oko 550 kuna). Ali dobro je - požalio nam se i dodao kako se na sve lako naviknuo nakon izlaska iz zatvora. Stariji Goraždani pričaju kako zločin koji je Šemso počinio nije bio slučajan i da je bio dobro isplaniran. Navodno su ga prije ubojstva viđali kako s torbama odlazi u šumu gdje je najvjerojatnije unaprijed planirao skrivanje ili napravio neko sklonište.

Ubio obitelj, a onda njihovim novcem otplatio kredit

Prema nekim pričama, Šemso je imao brojne pomagače tijekom skrivanja, a navodno se prerušavao i dolazio u Goražde, ali pravu istinu Šemso je ipak zadržao samo za sebe. Posljednja smrtna kazna u bivšoj Jugoslaviji, ona koju je Šemso spomenuo, izvršena je na Dušanu Kosiću na području Karlovca u veljači 1987. godine.

Kosić je bio osuđen zbog ubojstva četvero ljudi, vozača kamiona Čedomira Matijevića, njegove supruge i njegove dvije malene kćeri. Njihova trupla policija je pronašla u njihovu domu na periferiji Karlovca u ožujku 1983. godine. Čedomir je ležao u kuhinji, odmah kraj ulaznih vrata. Glava mu je bila u lokvi krvi, a zidovi poprskani. Snježana, beba u dobi od osam mjeseci, ležala je na trbuhu na krevetiću u spavaćoj sobi. Na drugom kraju sobe bilo je tijelo dvogodišnje Dragane koju je ubojica prekrio dekom. U šupi pronašli i truplo Čedomirove supruge Slavice.

Policijska istraga ubrzo se usredotočila na njegova kolegu Dušana Kosića. Bio im je sumnjiv jer se pretjerano zadužio. U njegovu kamionu pronašli su popis ljudi kojima je bio dužan. Među njima je bilo i ime Čedomira Matijevića. Dugovao je žrtvi 155.000 dinara, a plaća mu je bila 14.000 dinara. Nakon nestanka Matijevića, prije nego što je policija našla trupla njegove obitelji, Kosić je šestorici vratio dugove, a platio je i zaostale rate kredita. Kosić je ubrzo priznao zločin.

Glumila trudnoću a onda napala ženu pred porođaj

U vrijeme bivše Jugoslavije maksimalna zatvorska kazna koju su suci mogli dosuditi bila je 20 godina zatvora. Ako je bila riječ o višestrukim ubojicama ili o osobito stravičnom zločinu, za koju se kazna od 20 godina činila preblagom, jedina alternativa bila je tada smrtna kazna. Ipak, dio smrtnih kazni nije izvršen, nego su, poslije žalbi, najčešće preinačene u dugogodišnji zatvor. Jedan takav slučaj je i priča o Šefki Hodžić zvanoj Hanumka. Ona je živjela u zabačenom selu Jusići kraj Zvornika. Više od svega mučilo ju je što nije mogla imati djece. Devet godina bila je u braku s pijanicom. U želji da ima dijete isplanirala je strašan zločin. Dok je njezina prijateljica Alija Hasanović bila trudna, Šefka je slagala da i ona čeka dijete. Mjesecima je nosila krpe ispod odjeće kako bi uvjerila seljane da je trudna.

Kad se Alijina trudnoća približila kraju, krenula je u akciju. U listopadu 1969. godine sačekala je Aliju u jednom potoku te je ubila s tri hica iz pištolja. Nožem joj je rasjekla trbuh i iz njega izvadila bebu. Alijino truplo sakrila je na njivu pod plast sijena. Beba, koju je nasilno izvukla iz majčine utrobe prije vremena, ubrzo je umrla, a Šefka je prijavila i smrt i rođenje djeteta. Čim su našli Alijino truplo, policija je provjerila sve žene u kraju koje su nedavno rodile. Naišli su na Šefkino ime. Pregled je pokazao da uopće nije bila trudna. Šefka je priznala sve, osim da je ubila Aliju. Pred Okružnim sudom u Tuzli, pred ruljom koja je, šokirana zločinom, tražila njezinu glavu, u svibnju 1970. godine Šefka je osuđena na smrt. Njezin odvjetnik uspio je dobiti obnovu postupka te je iste godine u rujnu osuđena na 20 godina zatvora.

Nakon zločina promijenila ime i navodno se udala

U zatvoru je završila osnovnu i srednju školu te je, nakon 13 godina robije, pomilovana i puštena na slobodu. Od tada se o njoj malo zna. Navodno je promijenila ime i prezime, preudala se i skrasila u Vojvodini.

Smrtnu kaznu sud je preinačio i slovenskom serijskom ubojici Metodu Trobecu. On je osuđen zbog ubojstva, silovanja i spaljivanja pet žena, a žrtava je navodno bilo i više. Rodio se 1948. godine kao izvanbračno dijete majke Marije. Imao je i sestru blizanku Cirilu. Psihijatri su vjerovali da je upravo vezanost za njegovu majku i njezina nezainteresiranost za njega uzrok njegova manijakalnog ponašanja. Odmalena je bio sklon kriminalu. Već sa 16 godina zapalio je susjedu sijeno, a s 18 ukrao moped. Osudili su ga na 13 mjeseci zatvora zbog prijevara i krađa. U zatvoru su primijetili da ima psihičkih problema i premjestili su ga u psihijatrijsku bolnicu gdje su ga liječili elektrošokovima. Nakon izlaska iz zatvora, u samo nekoliko mjeseci 1978. godine, ubio je najmanje pet žena u dobi između 18 i 55 godina.

Nešto me je spopalo, morao sam ubiti te žene

Usamljene žene nalazio je u kafićima i vodio ih u svoju kuću u Gorenju Vasi blizu Škofje Loke. Silovao ih je, a potom i zadavio te njihova tijela raskomadao i spaljivao u krušnoj peći. Tijekom suđenja tvrdio je da je kriv i za ubojstva žena koje su nestale bez traga, no to mu nikad nisu uspjeli dokazati. Uhitili su ga slučajno. Policija je pretražila njegovu kuću nakon što je 1979. godine pokušao opljačkati njemačkog turista.

U krušnoj peći pronašli su karbonizirane ostatke pet žena. Za svoju prvu žrtvu Vidu Markovčić (19) monstrum je rekao da je dugo gorjela, najmanje četiri sata. Tvrdio je da ga je nešto "spopalo" u trenucima dok je bio intiman sa svojim žrtvama, dok su vodili ljubav, a onda bi ih počeo daviti dok se nisu prestale opirati. Temeljni sud u Kranju Trobeca je u studenom 1980. godine osudio na smrt. Kaznu su poslije preinačili u 20 godina zatvora. Tijekom odsluženja kazne pokušao je ubiti cimera, pa je dobio još 15 godina zatvora. Nije dočekao izlazak na slobodu jer se u svibnju 2006. godine u samici zatvora Dob pri Mirni objesio plahtom koju je vezao za ventil iznad vrata.

Degen: Smrtna kazna je odmazda

Većina pravnih stručnjaka s kojima smo razgovarali protivi se smrtnoj kazni.

- To u biti i nije kazna nego odmazda jer ne može zadovoljiti nepravdu. Također, ako je netko osuđen nevin, nema mogućnosti ispravka te pogreške. Njezina jedina svrha, po mojem mišljenju, bila je zastrašivanje drugih kako ne bi počinili kaznena djela - rekao nam je Silvije Degen, odvjetnik s dugogodišnjim iskustvom, koji je nekoliko klijenata spasio od strijeljanja. Prisjetio se jednog slučaja u kojemu je muškarac zbog ubojstva bio osuđena na smrtnu kaznu, što je Vrhovni sud poslije preinačio u 20 godina zatvora.

- On je od šoka, dva sata nakon što je čuo vijest, imao srčani udar, od kojega je i preminuo - kaže Degen. Dodao je kako nikad nije bio prisutan na izvršenju kazne, jer prema zakonu nije morao biti, a sam to nije želio. Ugledni zagrebački odvjetnik Branko Šerić radio je 12 godina kao sudac u Splitu, pa u Zagrebu. Samo se jednom našao u dilemi dosuditi smrtnu kaznu ili ne.

- U Zagrebu sam vodio suđenje muškarcu koji je ubio brata i njegovu suprugu u šestome mjesecu trudnoće. Činilo mi se malo 15 godina zatvora. Da je znao da je trudna, morao bih mu izreći smrtnu kaznu, pa je poslije preinačiti u 20 godina zatvora. Odlučio sam se ipak za prvu varijantu, a to je potvrdio i Vrhovni sud - objasnio je Šerić, koji je apsolutni protivnik smrtne kazne. Obično su je izvršavali, kaže Šerić, na području zatvora. Na teritoriju Hrvatske najviše ih je bilo u Staroj Gradiški. U streljačkom vodu polovica izvršitelja imala je prave metke, a polovica ćorke kako se ne bi znalo čiji metak je usmrtio osuđenika. U Hrvatskoj je smrtna kazna ukinuta Božićnim Ustavom 1990. godine.