Sjećanja samoće

Piše: Iva Međugorac

Ponekad poželimo da smo ono što nismo, da imamo ono što nemamo ili da smo tamo gdje nismo. U tome bijegu čovjek se sijeća, sijeća se nekih ostavljenih trenutaka, osjećaja, prijatelja, a ja se danas sjećam onoga što je daleko ostalo iza mene i stoga ti  pišem ovu poruku, poruku tebi i svojim osjećajima..

Draga Hercegovino

Piše ti tvoj putnik, tvoj stranac pušten iz doma i rasut po daljini. Danas neću biti tužna. Ne želim ti spominjati to koliko je život u velikom gradu težak. Neću ti spominjati novčanik koji je prazan ni roditelje koji se odriču svoga kruha kako bih ga ja ovdje imala. Danas ću zaboravit na hranu u menzama, na stajanje u redu za šalicu tople juhe, na škripu kreveta i žohare koji se hvataju po mojoj kuhinji. Ne želim da znaš za tugu koju susrećem kada gledam kroz prozor moje studentske sobe. Ne bih voljela da znaš kako je moja soba hladna, kako rijetko kada mogu upaliti grijanje jer je plin skup. Šutit ću i o svojim starim čizmama koje imaju rupu.

Zaboravit ću u ovom trenutku i na one koji me unatoč težini mog života ne prihvaćaju spremajući me u ladice sa onim nekim moćnima. Ja sam ovdje osuđena poput konzerve drugog reda u lošoj trgovini, ja sam ovdje obilježena poput Gregora u jednoj reklami. Iako se oni neki moćni voze u autima, dok je prebirem po torbama tražeći novce za pokaz. Iako oni neki moćni jedu u restoranima, a ja se hranim sa lošim konzervama. Iako oni moćni ni neznaju koliko cipela imaju, a ja hodam u svojim puknutima imamo nešto zajedničko, mjesto rođenja  u rodnom listu.

Moja borba ovdje u daljini je teška i višestruka. Moram se boriti za brojke u indexu kako ne bih razočarale one koji se odriču za mene, moram se boriti za svoj kruh, ali moram voditi i bitku sa svijetom oko sebe kako bih dokazala da nisam ''oni sa vrha'', koji su nekada, negdje, nekome nešto otuđili.

U ovom pismu govorit ću ti samo o snu, o jednom divnom snu u kojem sam hodala tvojim ostavljenim stazama. Tu noć tihim koracima spuštala sam se u dvorište svoje majke. Poput vjetra srušila sam lončanicu suhog cvijeća sa njenog prozora. Prozora kroz kojega sam je vidjela sa krunicom u ruci, čitajući na usnama svoje ime. Te noći koračala sam tvojim livadama i šumskim stazama, vidjela sam more duhana, brisala vino sa usana i kušala smokve pokraj klanca. Grabila sam vodu iz stare čatrnje i puštala ovce iz ograde. Išla sam uz rijeku podno brda, mirnu rijeku koja se u trenutku pretvara u slap. Zemljo moja dočekala sam sa tobom zoru, osjetila miris rose koji se stapa sa dimom što izlazi iz krovova kamenih kuća. Vidjela sam i zmiju na kamenu i kuke uz put.

Bila je to moja sjeta, samoća i čežnja. Bio je to divan san, san u kojem ti se vraćam. Takvi snovi ovdje u daljini moj su motiv i vodilja, moja snaga da s borim zbog svih onih koji su ostali tamo dolje, zbog svih onih koje susrećem ovdje.

Želim da i ti nakon ovoga pisma nastaviš snivati, tiho, polako već je kasno.

Čekaj draga Hercegovino svoje prosute strance koji će ti se jednoga dana vratiti, barem u snovima.