Seva je rodila, Mia Begović vratila se kući

Nakon toga, hvala dragom Bogu i Mia Begović vratila se kući i odustala od kampiranja po hodnicima.

Piše: Iva Međugorac

Zbog ovih teških tema ja ću vam danas ispričati jednu drukčiju priču, priču hrvatske stvarnosti. Ana je majka šestero djece, svoga najmlađeg sina rodila je prije tri mjeseca u jednoj zagrebačkoj bolnici. Za razliku od Severine, Ana je u sobi boravila s ostalim trudnicama, a jedina privilegija bio joj je krevet smješten pored prozora.

Koja čast, Ana je mogla gledati ''paukove''  koji odvoze automobile s bolničkog parkirališta. I ona je baš kao i naša popularna pjevačica hospitalizirana mjesec dana prije poroda. U posjet joj je rijetko dolazio muž, kada bi uhvatio vremena jer radi dva posla da bi uspio prehraniti obitelj u zemlji koja se bori za porast nataliteta. Kada bi došao u posjet boravio je tamo kratko, a novaca za skupe poklone nije imao. Ana se bunila kada bi joj donio bocu soka ili pokoju voćku, inzistirala je da to odnese kući djeci. Jako se radovala bolničkoj hrani, jer su to bile rijetke situacije u njenome životu kada nije morala misliti što će skuhati za ručak, ali kada je jela u mislima su joj bila njena djeca. Razmišljala je o tome da li je najstarija kćer ponijela užinu u školu i da li njena djeca imaju pristojan obrok. Kada je kretala u bolnicu sa sobom je ponijela stari mobitel, 200 kuna, dvije pidžame i maramice. Novac je rasporedila na cijeli mjesec, ponekad bi ubacila nešto sitnih u aparat za kavu, ali nakon toga pekla bi ju savjest jer u misli joj je dolazila njena školarka koja nema za užinu. Mobitel je koristila rijetko samo kako bi se javila djeci i sestri. Bolničko osoblje bilo je jako ljubazno prema njoj. Toplim osmijehom Ana je otopila srca stroge gospode u bijelom, a medicinske sestre postale su joj prijateljice. Ona je maštala o svome porodu, ali nije imala pretjeranih zahtjeva, željela je samo roditi zdravo dijete. Kada je došao trenutak rađanja, jedna od sestara držala ju je za ruku, bez problema je rodila svoje šesto dijete. Malenom je nadjenulo ime Ivan. Tako se zvao njen pokojni otac.

Nakon što se mali Ivan rodio, Ana je odlučila da neće štedjeti. Nazvala je prijatelje kako bi ih obavijestila o tome sretnom događaju. Na dan poroda čak je i njen muž dobio slobodne dane na poslu kako bi mogao zagrliti svoju Anu, samo to joj je mogao donijeti, zagrljaj i bijelu ružu. On nije imao za skupe poklone kojima bi razveselio osoblje, ali svejedno Anina majka pripremila im je kolače.

Poslije toga radosnog čina te nakon izlaska iz bolnice, pred Anom su stajali mjeseci borbe. U malom stančiću stisnula se cijela obitelj. I dok naša uvažena glumica Mia Begović, inače vlasnica gradskog stana sjedi po stubištima boreći se za još jedan, Ana majka šestero djece krpa kraj s krajem. Njena djeca sretna su jer imaju topli obrok, knjige i krevetić, krevetić koji dijele jedni s drugima. Ana je nakon poroda morala uzeti posljednje novce sa štednje da bi malom Ivanu kupila osnovne potrepštine koje svako malo stvorenje zaslužuje svojim dolaskom na svijet.

I danas nakon tri mjeseca ona razmišlja što će skuhati svojoj djeci za ručak. Prebire po šupljem novčaniku tražeći kovanice, na koje je možda zaboravila, a svjesna je da ih neće pronaći. U međuvremenu njen muž je ostao bez posla pa sada radi samo jedan. Za njih osmero pokušava rasporediti  4 000 kuna, Ana kućni budžet podiže tražeći boce po koševima za smeće.

Unatoč težini života njena djeca znaju živjeti, znaju biti sretna s malim stvarima. Raduje ih čokolada koju uvijek podjele na pet komada jer mali Ivan još ne može jesti, raduje ih odjeća koju dobivaju od susjeda i prijatelja. Oni vole igre u parku, pomažu majci u kućanskim poslovima i sanjaju o nekom boljem životu, ali njih ne intrigira život bogatih teta s televizije. Oni sanjaju jedan dan, jedan trenutak kada će moći pomoći majci i pokloniti joj trenutak bez brige. Oni su tako mali, a tako veliki sa svojim razmišljanjima.

Mnogo je ljudskih priča koje su slične Aninoj. Mnogo dječjih lica traga za osmijehom. Mi, obični ljudi možda nismo dovoljno snažni da ih vratimo, ali moramo biti dovoljno odvažni da o takvima više govorimo.