Raspadaš se od bolova, ali samo misliš na heroin

... i 33-godišnji Sarajlija, koji je 15 godina bio navučen na heroin. Odrastanje u sarajevskoj općini Novi Grad, jednoj od najmnogoljudnijih i najsiromašnijih dijelova prijestonice, nije bilo lagano, što najbolje potvrđuje njegova dugogodišnja borba s ovisnošću, ali kako kaže sugovornik Dnevnog avaza, inače otac dvogodišnjeg dječaka, sada se trudi da vodi miran život.

Izbačen iz škole

Uspješna karijera mladog nogometaša i usponi koje su mu treneri predviđali, pali su u vodu kada je kao 16-godišnjak ubio čovjeka. Kaže da je tada sve u njegovom životu krenulo nizbrdo te da više nije bio ista osoba.

- Ubio čovjeka... izbacili su me iz škole, s treninga... Niko više nije htio da čuje za mene. Svi su mi leđa okrenuli, osjećao sam se kao crna ovca. Ostao sam sam pa su me stariji zvali u svoje društvo, jer su vršnjaci bježali od mene. A sa starijima kreće ludilo... Znaš već, "hoćeš povući s nama" i te stvari - započinje svoju ispovijest 33-godišnjak.

Svoju životnu priču nastavlja riječima da se navukao na mnoge droge.

- Prvo sam dugo pušio travu pa sam prešao na spid i bobe (ekstazi, op. a.). Uglavnom sam uzimao novac od roditelja, uvijek sam se vadio na istu priču: "Imam djevojku, moram je izvesti van", i to je trajalo sve dok nisam probao žuto (heroin, op. a.). Tad je počeo pakao... - kaže on.

Novca od roditelja nikad nije dosta za nekoga tko uzima heroin pa je počeo s krađama, pljačkama, otimačinama, govori sugovornik.

- Ne želim se ni sjećati što sam sve radio dok sam bio na heroinu, koji sam uglavnom šmrkao. To niko ne može da shvati. Većina kaže da me razumije. Ne razumije niko dok ne proba! Dilao sam što sam stigao, od trave, spida do heroina. Uhićivali su me sto puta, osuđivali... Nema zatvora u BiH u kojem nisam bio. Tako sam stekao prijatelje u mnogim bh. gradovima - rekao je 33-godišnjak.

Opisujući krize koje je proživljavao kada nije bilo dovoljno dnevne doze, kazao je da je "umirao" u krevetu.

Životne promjene

- Ne možeš da ustaneš, jer te boli svaki dio tijela, raspadaš se, ali i dalje želiš heroin. Hoćeš sve, a ne možeš ništa. Ako je vani 40 stupnjeva, meni je toliko hladno da moram zimsku jaknu obući. Kada je hladno, najradije bih se skinuo go i hodao, jer mi je neizdrživo vruće. Niko to ne razumije dok se ne upeca... Samo misliš kako da se popraviš - govori nam sugovornik.

Životna prekretnica i bijeg od pakla droge bilo je rođenje sina.

- Već duže vrijeme sam čist. Idem na metadonsku terapiju i osjećam se dobro. On me je promijenio, učinio je moj život ljepšim. Postao sam bolja osoba zbog njega. Ostavio sam iza sebe sve loše što sam radio. Moram ispred sebe, a ne iza, jer tamo nema ništa lijepo - završava sugovornik.

Priznanje obitelji

Tridesettrogodišnjak priča kako je teško kriti ovisnost od najbližih te da prije ili kasnije istina ispliva na površinu.

- Stalna odsutnost od kuće, traženje para, pravljenje problema... postane sumnjivo ukućanima. Kada više nisam mogao šutjeti, priznao sam im da sam navučen na sve moguće droge. Htjeli su mi pomoći, ali nisu uspjeli... Isprva sam pristao, jer sam bio puknut (pod utjecajem heroina, op. a.) kad sam s njima pričao, ali sam već sutradan u zoru napustio kuću. Snašao sam se za 20-30 KM i otišao dileru pravo na vrata po dozu, jer me je kriza već hvatala - prisjeća se sagovornik Dnevnog avaza.