Potresna priča dvojice novih hrvatskih doseljenika u Njemačku

Na adresu redakcije nam je stiglo nevjerojatno pismo dvojice prijatelja koji su odlučili bolju budućnost potražiti u Njemačkoj. Na žalost naišli su na brojne zamke i prevare te na ljudsku hladnoću. Svojim pismom, kako su nam napisali, su htjeli skrenuti pozornost svima koji se žele uputiti u nepoznato u "bolji život u Njemačku". Savjetuju svima da dobro provjere poslodavce od kojih će raditi jer su u njihovu slučaju kod Hrvata u Njemačkoj zakazale i "institucije i ljudskost".

Pismo prenosimo u cijelosti:

S prijateljem sam došao u Njemačku. Imali smo nadu i želju da ćemo uspjeti uhvatiti život za vrat i dobiti priliku raditi i živjeti život dostojan čovjeka. Prijatelj sa dvoje djece kojima ne može u Hrvatskoj više ništa osigurati niti dati, bez posla i nade da će ga uskoro u Hrvatskoj dobiti, ja nakon 18 godina rada i služenja za mizeriju na kraju postao nepodoban jer sam tražio normalnu plaću.

U Njemačku, na obećani posao smo došli 28.4.2014., u 4 sata u jutro. Sjedili smo kao dvije prostitutke u centru blizu misije...sa dva kufera života, puni nade puni elana.....Malo prije početka radnog vremena krenuli smo u restoran u kojemu smo trebali radit. Dođemo tamo, gazde nema, a ostatak radnika nema pojma da on treba radnike. Zovemo čovjeka, on se ne javlja...vratimo se natrag na klupu i sjedimo i grozničavo razmišljamo kuda i kako...? U misiju...nema druge. Odemo u misiju i oni nam preporuče hotel gdje je noćenje 50 eura.

Ok nemamo kuda, neispavani, gladni,u šoku od svega...otiđemo pa kad se naspavamo dalje ćemo lakše. No, financijski mi to ne možemo sebi priuštiti. Zovemo telefonom i javlja nam se poznanica. Kaže da se javimo gospođi u Zefenhausen. Nazovemo i ta nas gospođa poziva da dođemo kod nje. Kaže nema problema, sve će ona srediti. Došli smo sjeli, popričali i saslušali ženinu priču od 18 do 21 sati. Tada nam kaže kako ne možemo biti kod nje te nas upućuje da odemo kod neke Bosanke koja iznajmljuje krevete. Ok. Spremamo se izlazimo vučemo kufere a kuferi vuku nas. Prije nego smo izašli čujemo kako naša domaćica Bosanki na uho (al da i mi čujemo) kako nas ne može ostaviti kod sebe jer bi susjedi mogli reći da je kurva. Uh...

Ostali smo tjedan dana koliko nas je ta žena mogla držati. Svaki dan smo kucali na razna vrata, tražili i molili. U misiji smo "slučajno" doznali da suprug od čistačice iznajmljuje apartmane. Ok..nismo imali kamo. Dobrostiva čistačica nam je rekla da prvi mjesec ne moramo platiti, a dalje svaki mjesec po 400 eura po krevetu. I to za sobu od 8 kvadratnih metara sa zajedničkom kuhinjom i kupaonom, sa još 10 ljudi od svakuda. Ok. Radili kod jednog "ljudine" do drugog. Svašta radili da bi preživjeli. Nikakvog ugovora o najmu, nikakvog računa da smo platili stan, ništa. Misliš ajd valjda biti problema. Kad si u takvoj situaciji logično je da se nastojiš približiti našim ljudima.

Odlazimo potražili folklorno društvo, jer smo obojica iz te struke. Mislimo sve to ćemo lakše prebroditi uz naše ljude. No, na žalost ovdje u Njemačkoj to nije kao u Hrvatskoj. Evo recimo folkloraši. U Hrvatskoj su folkloraši vesele i dobre osobe. Za ovdje nisam baš siguran. Razočarenje je bilo ogromno. Sve se gleda kroz novac. Samo euri i dokazivanje, tko je tko u društvu, tko ima više kuća u Dalmaciji, Hercegovni, Slavoniji, ... Ubrzo shvatiš da su svi ti teški sumrak društva. Takvi se pokazuju i na misama a zapravo nemaju veze ni s vjerom ni s crkvom. Ne mogu razumjeti taj način životta, rada, postojanja. Ne mogu razumjeti takav odnos i takvo razmišljanje ljudi koji su ovamo došli kao i mi.

Zahvaljujem onim iskrenima koji su nam otvoreno rekli: patite se, i mi smo se patili.

Vraćam se na folklor. Voditeljica folklora u jednoj misiji s područja Stuttgarta (navodi se i njeno ime, op.a) posebna je vrsta promišljene i proračunate osobe. Dok se radilo u njenu korist, dok se šivalo u bescjenje, ... dotle smo bili dobri. Kad sam rekao da to na takav način više ne želim raditi, odmah sam sa prijateljem posta neprijatelj. Sve laži koje su iznesene protiv nas nikada nisu demantirane, a niti nam je data prilika da se branimo. Užas. Tražili smo da se sazovu plesači, voditelj i ostali, da nam se otvoreno kaže što ima. Ali ništa. Zabranili su nam pristup folkloru pod prijetnjom policije. U tom su imali i potporu voditelja misije koji se okrenuo protiv nas i javno nas prozvao. To ćemo pokušati riješiti preko crkvenih institucija.

Zasmetalo nas je i to što o nama sude osobe koje sve u životu gledaju po markiranoj robi i kroz prizmu eura. Radeći u Njemačkoj bili smo gladni. Najveći izlazak nam je bio odlazak na večeru uz kebab. Na kavu smo u grad otišli svega dva puta u osam mjeseci. I nekako to sve preživiš, ideš naprijed i pokušaš sve probaviti. No, preko nekih stvari ne možeš prijeći, ne možeš trpjeti da diraju u tvoje dostojanstvo. Uvijek postoje granice. Ali, ako radiš nije normalno da u noći pješačiš po smrzavici, snijegu i ledu do prvog vlaka, jer nemaš dovoljno za kartu?

Sada smo iskreno na rubu opstanka. Ne zaradimo više ni za stan i hranu. Razbijamo glavu što i kako dalje? Jako je malo ljudi, čast izuzecima, koji u nama još bude nadu da postoji ljudskost.

Podaci o čitatelju poznati redakciji

fenix-magazin.com