Postoje li danas Pepeljuge?

...navodi na pomalo krivi put, s jednim ciljem, da zadovoljimo društvene norme i ne iskačemo iz zacrtanih okvira. Dok im pričamo ove bajke djevojčicama trebamo objasniti da imaju širi izbor, da mogu biti i prinčevi i princeze da mogu nositi mač i osvojiti zamak, ali i nositi haljinu i paziti da se ne uprlja ako to žele, da u stvari imaju puno više opcija i mogu sve.

Nitko ne očekuje od žene da bude kreativna. Ni ti, ni tvoji prijatelji ni cijelo društvo, kako prije pa tako i sada. Potvrda tome su brojni ženski magazini, stranice na internetu, portali o ljepoti, modi, visokim štiklama i uskim tajicama koji govore kakva moderna Pepeljuga treba biti. Naravno, odmakla se ta Pepeljuga od tatinih savjeta i moralnih principa, gubi mobitel umjesto cipele i princa pronalazi na fejsu, ali je još uvijek ostala samo Pepeljuga - lijepo lice i ukras koji ide uz muškarca.

Čitamo o novim haljinama različitih poznatih ljepotica, o njihovim omiljenim kreatorima o pokojoj ljubavnoj drami ali ne o njihovim hobijima, osobnosti, stavovima, mišljenjima, ni o čemu što se razlikuje od stereotipa kakva moderna Pepeljuga treba biti. Pa tko onda treba i želi kreativnu ženu? Na jednu umjetnicu koja govori o svojim slikama ili knjigama dođe na stotinu aktualnih udavača, starleta, modela koji će govoriti s kojom drugom, isto tako atraktivnom damom, ju je prevario njen dragi prije nego joj je poklonio Louis Vuitton torbicu i D&G naočale. Također u različitim sapunicama koje su evo preplavile sve televizijske kanale gledamo kako su dame žrtve različitih spletki zlobnih svekrva i licemjernih prijateljica koje im žele preoteti suđenog muškarca a u svemu tome ostaju smirene, nasmijane, s par suzica koje odmjereno puštaju da ne bi pokvarile šminku koja ide uz uvijek savršenu, novu, modernu garderobu. Pametne žene će reći da ne gledaju sapunice i ne čitaju ovakve magazine ali njihov utjecaj i dostupnost je neupitna, pogotovo mlađoj publici, djevojčicama koje odrastaju uz takve uzore misleći da trebaju biti lijepe i karakterno prazne, zanemarujući na taj način svoje potencijale i ne razvijajući sposobnosti koje imaju.

Danas je veoma teško i veoma hrabro PRIJE SVEGA biti čovjek. Nismo naučili cijeniti i poštovati običnog čovjeka. Kategoriziramo se po titulama. Kakve riječi biramo dok razgovaramo s nekim ovisi o debljini njegovog novčanika i položaju koji ima. Koliko je taj netko emocionalno prazan, hladan, netolerantan postaje nevažno, mi mu se osmjehujemo, fino ga pozdravljamo, jer se divimo samo njegovom položaju ili diplomi koju ima na zidu. Ako iza te diplome stoje njegova djeca koja nikad nisu razgovarala s njim, niti primila podršku od njega, ako iza tog položaja stoji obitelj koja se nikad ne smije onda ta diploma ne vrijedi ništa, onda takav život ne vrijedi ništa. Divimo se poznatima, zvijezdama, i njihovim životima jer mislimo da naš nije vrijedan spomena. No ako shvatimo da smo mi za sebe projekt vrijedan poštovanja onda će nas tako i drugi doživljavati. Nije potrebno da budete netko koga će zapaziti čitav svijet ili biti netko koga će prepoznavati na ulici, dovoljno je biti jednostavan, običan, ali čovjek.

Žene očekuju od muškaraca da čitaju njihove misli i primijete ono što su uradile. No ako je to bilo samo vaše zadovoljstvo onda zaista nema potrebe da to itko primijeti. Ako u kući zato što sami želimo kuhamo ručak, peremo suđe, slažemo ormare, pravimo kolače, onda je to istinsko zadovoljstvo no ako to radimo zbog nekog drugog stalno ćemo očekivati da to netko i primijeti a onda će tu doći do pravog nezadovoljstva. Nemojte očekivati od drugih da riješe naše probleme nego pronađite način da sami budete zadovoljni i da zaista radite ono što volite.

S druge strane u današnje vrijeme smatra se potrebnim da žena bude jaka i da se izjednači s muškarcem ali žena je žena samo ako zadrži suptilnost i nježnost, stoga iako ste jake kao i oni morate to vješto kriti i ne takmičiti se stalno sa njima jer nježnost žene je nešto što održava obitelj. Biti uspješna žena ne znači stalno se boriti i to dokazivati, uspjeh se nosi u sebi, uspjeh se nosi tiho, i ogleda se u zadovoljstvu onih koji se nalaze u vašoj okolini. Ustajati u pet ujutro, trčati na posao, graditi karijeru u elegantnim kostimima, pa opet trčati kući biti savršena majka svojoj djeci, skuhati ručak, i na kraju dana biti savršena ljubavnica svom mužu samo je privid uspješne žene. Ovakva uspješna žena pod maskom emancipacije predstavlja ideal ropske dužnosti i perfekcionističkih težnji da se zadovolje standardi potrošačkog društva, što posve sigurno škodi ženinoj izvornoj kreativnosti, koja bježi od perfekcionizma i treba više opuštenog vremena bez stresa za svoj razvoj i bez društva koje je joj ne dozvoljava da uživa u plodovima svoga rada.

Helena Rubinstain smatrala je da svaka žena uz malo truda može biti lijepa i to je često i isticala: „ Nema ružnih žena, samo lijenih!" Samim tim je na nama da se razvijamo i izgrađujemo i duhovno i fizički. Na taj način ova „uspješna žena" koja pokušava uskladiti i obitelj i posao ne smije od ljudi tražiti sažaljenje. Nemojte misliti da će vas netko više voljeti ako vas sažalijeva. Osjećaj poštovanja i samopouzdanja je onaj koji zrači i ako se sami budemo tako osjećali tako će nas i drugi doživljavati.

Tako se i umjetnica Krešimira Gojanović pita kada bi uopće takva jedna moderna Pepeljuga stigla nešto napisati, naslikati, komponirati... pitanje je i bi li se uopće usudila umazati s bojom, ostati u kući nesređena i raščupana, i onda da još dočeka Svog Muškarca bez ručka, bez ispeglane košulje, bez zavodničkih osmijeha... ne, Pepeljuga se to definitivno ne bi usudila, ali ona koja se bi - e, takvu još ne poznajemo dobro! Takve žene samostalne i kreativne još uvijek nema u medijima u dovoljnoj mjeri, nema je ni u bajkama, a niti u religijama. Njoj je životni cilj otkriti što sve žena može biti iza svih ženskih stereotipa, maski, tuđih projekcija i imati hrabrosti da se uputi prema nepoznatim pustinjama vlastitog bića, da može upoznati staze kojima žene prije nje i nisu često kročile. A kad to sve postigne, kad otkrije nove sadržaje u sebi i svijetu oko sebe, onda će o tome govoriti, pisati, slikati, utkat će svoje individualne spoznaje u svoja materijalna i intelektualna djela, sa sviješću da otkrivanjem sebe same ujedno otkriva i svjetove dubljeg ženskog iskustva, bez ograničavajućih pravila koje će joj društvo servirati preko medija, jer sva pravila koja joj budu trebala - nanovo će napisati ona sama.

Takva žena nikad neće biti pozvana na Pepeljugin Bal, no posve je vjerojatno da se ona neće puno ni zamarati zbog toga. Naime, da bi se samoizgradila, kreativna žena mora sebi dopustiti da osjeća baš sve što osjeća - kad bude plakala, ona neće paziti na šminku poput moderne Pepeljuge iz sapunica, kad bude ljutita, neće prigušivati svoju ljutnju da nekog ne povrijedi, kad bude gladna - jest će strastveno i radosno bez straha od debljine, a u starost će ulaziti smireno, ne plašeći se bora, jer će u borama vidjeti neke drugačije šare, upisane tragove dragocjenog iskustva i uspomena i bogatstvo života koje se nalazi u godinama koje smo proživjeli i koje ne moramo skrivati iako to bonton nalaže.

"Tko hoće nešto učiniti, nađe način, tko neće ništa učiniti, nađe opravdanje." Pablo Picasso

tgportal.net