Poštenje se (ne) isplati: Vratila torbicu s 200.000, a kao nagradu dobila 10 eura!
Već nalazila izgubljene stvari
Marina je ove godine već dva puta bila pošteni nalazač. Prvo je našla novčanik s cijelom profesorskom plaćom, a drugi put torbicu koju je gost kafića zaboravio, a kreditnim karticama, čekovima, digitalnim aparatom, mobitelom i drugim sitnicama. Svaki put je sve vratila.
- Prije mnogo godina moj otac je našao u autobusu novčanik s puno para i vratio ga. Te pare su bile za bolesno dijete. Uvijek se sjetim toga - zaključuje ova skromna djevojka.
Skromna konobarica bara „Kafeto" u Kruševačkom tržnom centru, koja s mužem i sedmogodišnjom kćerkom živi kao podstanar i radi za 15 tisuća dinara (276 KM), nije imala dvojbe, znala je što je ispravna odluka.
Gastarbajterska čast
- Taj čovjek je došao sa djetetom u kafić i popio kavu. Potom je za dijete kupio sok od euro i deset centi , dao je euro i dvadeset i uzeo kusur od 10 centi. Zamolio me je da ode u toalet koji nije za goste i ja sam ga pustila. Nemam običaj da dajem ključ svima jer nitko ne čisti za sobom, ali njemu sam, eto, dala jer sam vidjela da je s djetetom, pa da ga mališan ne čeka dugo. Posle sam otišla ja do toaleta i našla na lavabou tu torbicu! Srce mi je stalo. Gledala sam, buljila, u 200.000 eura - prepričava Marina šok koja će ovaj događaj pamtiti cijelog života.
Sve po 200 eura, po 500 eura, ... Kažem sebi, dobro Marina, smiri se... Stavim sve u jednu kesicu, izađem i čekam da se onaj čovek vrati. Razmišljam, ako ne dođe do tri sata, odnijeću u policiju. Neću nikom u tržnom centru reći, može da bude opasno. Izlazila sam nekoliko puta napolje iz kafića da ga negdje vidim. Odjednom ga ugledam kako prolazi sa djetetom i ženom.
Pozovem ga, a on kaže: „Šta je, što me zoveš?" Priđe sa ženom, odemo do šanka i ja ga pitam je l' izgubio nešto? On mirno kaže „ne" i shvati da mu nema torbe i pita sleđenim glasom: „Jesi li otvarala?!" Kažem da jesam i nateram ga da sve prebroji - kaže Marina.
Poštenu konobaricu vlasnik novca častio je sa svega 20 KM
- Njegova žena ga povuče za ruku i on izvadi 1.000 dinara (10 eura), da mi i ode. Od tada se nije pojavio. Na te pare sam dodala još 500 dinara i kupila majicu koju sam već neko vrijeme gledala u butiku. Ne treba meni nagrada, meni je važno da mirno spavam - skromno priča Marina.
Ona navodi da zna kako taj čovjek radi u Švicarskoj.