Od Transilvanije pa do kraja svijeta

Vlad Tepeš se rodio u studenom ili prosincu 1431. godine u rumunjskoj tvrđavi Sighisoara. Njegov otac zvao se također Vlad i bio je guverner Transilvanije. Bio je također i pripadnik Viteškog reda Zmaj. Vlada seniora zvali su Drakul jer je upravo "dracul" rumunjska riječ za zmaja. Njegov sin je kao svoje prezime preuzeo deminutiv te riječi - Drakula, što znači "mali zmaj", odnosno "zmajev sin".

Nekoliko godina po rođenju sina-imenjaka Vlad senior postao je vladar Vlaške. Međutim, od svoje jedanaeste do sedamnaeste godine Vlad mlađi će živjeti kao turski sužanj. Naime, u spletu feudalnih intriga tog vremena on i njegov mlađi brat bit će turski taoci. Turci će sedamnaestogodišnjeg Vlada osloboditi nakon vijesti o ubojstvu njegovog oca koje je organizirao Vladislav II. Starijeg Vladovog brata, pretpostavljenog očevog nasljednika, ubojice su živog sahranile.

Uz pomoć Turaka Vlad se nakratko dočepao vlaškog prijestolja, no i njega je uskoro porazio Vladislav II. Tek desetak godina kasnije Vlad će uspjeti da ubije Vladislava II i na šesnaest godina čvrsto zasjesti na prijestolje Vlaške.

Kolac
Na Uskrs 1459. pozvat će sve velikaške obitelji na gozbu. Pošto je znao da su svi oni sudjelovali u zavjeri protiv njegovog oca, surovo im se osvetio. Vođe svih obitelji nabio je na kolac, a i ostale je pobio na surov način.

Kronike govore da je svoje žrtve osljepljivao, derao im kožu, kuhao ih, spaljivao i sahranjivao žive, rezao im uši, nos i spolne organe. Ipak, njegova najdraža kazna bila je nabijanje na kolac. Otuda i nadimak Tepeš, što na rumunjskom znači "nabijač na kolac", Turci su Vlada zvali Kaziglu-beg, što u suštini znači isto. Anegdote o Drakulinoj vladavini podsjećaju na brojne legende o kontroverznim surovim vladarima.

Bio je, kažu, surov, no, na svoj način, pravedan. Na glavnom gradskom trgu Vlad je, kažu, postavio zlatni pehar s vodom za žedne putnike. Ljudi su se toliko bojali njegove surovosti da pehar nikad niko nije ni pokušao ukrasti. Prosjake je Drakula smatrao lopovima. Sve vlaške prosjake jednom je pozvao na gozbu. Nakon što su se najeli i napili kao nikad u životu, Vlad je naredio da se zgrada u kojoj su se ovi nalazili zatvori i spali.

Niko od uzvanika nije preživio. Godine 1462. Drakula je započeo rat s Turcima. Nakon što je uvidio da je poraz neminovan, naredio je da se dvadeset tisuća turskih vojnika koje je zarobio nabije na kolac. Bježeći od Turaka, Drakulina žena je izvršila samoubojstvo, a Vlad je pobjegao u Transilvaniju gdje ga je zarobio i zatvorio mađarski kralj Matija Korvin. Pred kraj života uspio se osloboditi, no 1476. godine je poginuo: neki kažu u borbi sa Turcima, a neki kao žrtva atentata.

Vampiri
Treba odmah reći da je i pored svih mogućih surovosti kojima je Vlad Drakula bio sklon prva njegova veza sa vampirizmom Stokerov roman. Mit o vampirima prisutan je u književnosti odranije. Tu je, recimo, roman "Vampir" Johna Polidoria (1819.) ili "Carmilla" Sheridana la Fanua (1872). Bram (Abraham) Stoker, muž Florence Balcombe koja je zbog njega prezrela Oscara Wildea, objavio je roman "Dracula" 1897, kad je imao pedeset godina. Ovaj irski pisac zapamćen je skoro isključivo po ovom romanu koji mu je osigurao literarnu besmrtnost. Povijest književnosti nije otkrila otkuda Stokeru ideja da kao inspiraciju za svog vampirskog grofa iskoristi povijesnu osobu Vlada Tepeša.

Pretpostavlja se, ipak, da je ideju dobio od svog prijatelja Arminiusa Vamberyja (Hermanna Vambergera), koji je radio kao profesor na budimpeštanskom univerzitetu. Bilo kako bilo, ovaj je roman postao istinski fenomen. Snimljeno je, kažu, blizu stotinu filmova prema motivima mita o Drakuli. Prvi i vjerovatno najpoznatiji je "Nosferatu" režisera Friedricha Willhelma Murnaua sa Maxom Schreckom u glavnoj ulozi.

Najpoznatije filmske Drakule ipak su Bela Lugosi (koji je, kažu, i spavao u lijesu, a sahranjen je zaogrnut vampirskim plaštom; posljednju ulogu dao mu je legendarni Ed Wood) i Christopher Lee, a vrijedi spomenuti i Klausa Kinskog te Franka Langellu. Među režiserima su i Fisher, Herzog, Badham, Warhol. Posebno mjesto ovdje pripada legendarnom filmu Romana Polanskog "Bal vampira".

Najsvježiji relevantni filmski Drakula jest Coppolin sa Garryem Oldmanom, Winonom Ryder, Anthonyem Hopkinsom te Keanu Reevsom. Kao što otkriva originalni naslov (Bram Stoker's Dracula), ovo je dosad najvjernija ekranizacija Stokerovog predloška.

Krv
Vjerovatno najcitiranija rečenica Stokerovog romana glasi ovako: "Pročitao sam da je sve poznato praznovjerje svijeta skupljno u Karpatima, kao da je tamo središte nekoga imaginativnog vrtloga". U knjizi "Izmišljanje Ruritanije" Vesna Goldsworthy piše o stereotipima o Balkanu, i općenito istočnoj Europi, u engleskoj književnosti.

Dosta prostora u ovoj knjizi posvećeno je i Stokerovom "Draculi". Goldsworthijeva i kod Stokera primjećuje istok (odnosno konkretno Transilvaniju) kao prijetnju od moguće invazije i korupcije. Zatim kaže: "Novije analize Drakule na Balkanu se usredsređuju na zamisao o grofovoj demonizaciji i njenom višestrukom značenju.

Na Drakulu se gleda kao na metaforu za stanje na Balkanu i za zapadno odbacivanje balkanskog europejstva kao ‘nečistog' ili umjesto toga, za britansko (to jest, puritansko) odbacivanje strasti". Vesna Goldsworthy ispravno primjećuje i ovo: "Drakulino hranjenje ljudskom krvlju kao conditio sine qua non vječnog života postaje inverzija čina kršćanskog pričešća".

Raskrinkavanje predrasuda je koristan posao, no geografija ipak veže povijesnog grofa Drakulu i regiju iz koje je riječ vampir ušla u većinu europskih jezika. Ta koincidencija ne mora biti sasvim slučajna. Bit će da je Josif Brodski u pravu kad kaže kako je "Istok ponajprije tradicija potčinjavanja, hijerarhije, koristi, trgovine i prilagodbe, tj. tradicija u velikoj mjeri tuđa principima moralnog apsoluta, čiju ulogu - mislim na intenzitet osjećaja - ispunjava ideja roda i obitelji".

Ova bi misao mogla stajati kao moto stoljeća tragične povijesti gdje se evo već šest stotina godina, od Drakule do današnjih drakula, ponavljaju bez dugih pauza istovrsna zvjerstva. U takvom kontekstu ona fiziološka grofova žeđ za krvlju postaje metafora, simbol krvožednog balkanskog usuda. No ne treba zaboraviti ni onu rečenicu Egona Erwina Kischa na koju podsjeća Boris Buden: "S potcjenjivanjem gleda se na Balkan s onog užasnijeg Balkana koji sebe naziva Europom".

Oslobodjenje.ba