Zašto djeci trebaju granice?

Ako svojoj djeci postavite granice, ona će naučiti poštovati granice drugih ljudi.

Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti.

Ako postavite djetetu granice, ono shvaća da se o njemu brinete. Djeca koja se odgajaju popustljivo, osjećaju da su zanemarena, kao da roditeljima nije do njih stalo.

Granice pomažu djetetu da nauči socijalne vještine: što je društveno prihvatljivo, a što nije.

Djeca moraju naučiti da, ako prijeđu određene granice, slijede posljedice - a koje ponekad u životu neće biti bezazlene.

Ono što će djetetu uliti sigurnost u postupnom "osvajanju svijeta" jesu granice, koje mu postavljaju roditelji. Unutar njih se dijete kreće i nužno je da unutar njih doživljava podršku i ohrabrenje.

Zapravo je cijela mudrost, ujedno i najteže, odrediti te granice, jer to zahtijeva stalnu komunikaciju između svih članova obitelji, te dosljednost i strpljenje i sređen i organiziran obiteljski život. Takvi će roditelji učiti svoje dijete, uporno i smireno, što se smije, a što ne smije, jasno će djetetu dodijeliti njegovo mjesto unutar obitelji u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe, a njihove odgojne intervencije uvijek će biti primjerene, podržavajuće i usmjerujuće. Takvo dijete zna da uvijek postoje stvari koje će moći raditi i stvari koje su mu zabranjene, i to bez obzira na trenutno raspoloženje roditelja. Roditelji koji dijele zajednički sustav vrijednosti i razgovaraju o svojem stilu odgoja, imaju čvrste stavove, pa im nisu potrebne "čvrste" metode odgoja. "Čvrsta ruka" potrebna je samo ondje gdje nema čvrstih stavova roditelja, a često niti zdrave komunikacije među njima.

Roditelji koji ne znaju jasno reći "da" i "ne", zapravo šalju dvoznačne poruke djetetu, dovode ga u nepodnošljivu situaciju u kojoj je sve neodređeno i nedefinirano. Ono ne može predvidjeti reakcije roditelja i nije sigurno ni u jedan njihov stav.

Djeca postaju veliki borci za vlastitu sigurnost čim im je ona ugrožena. Takvo će se dijete povući ili u depresivnost ili pak u agresivnost. Dijete radije bira razaranje nego ostatak u neizvjesnosti, jer ima iskustvo da će bar tada izazvati jasnu reakciju roditelja.

Na djetetov psihički život teške posljedice ostavljaju "ekstremni" odgoji: ili su granice postavljene preusko te dijete nema prostora za kretanje i iskazivanje vlastitih osjećaja, ili tih granica ni nema.

Naravno da niti jedan roditelj nije savršen i da svaki dan činimo mnogo pogrešaka, ali ljubav koja ne posustaje i ne predaje se, kompenzira te pogreške. Ako bezuvjetna ljubav izostane, niti jedan savjet o odgoju ne može funkcionirati. Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može graditi o sebi pozitivnu sliku, imati povjerenja u ljude oko sebe i biti motivirano za dobre odnose.

Ali, prije svega, pri odgoju roditelj svjedoči vlastitim primjerom, vlastitom osobnoš­ću, a može svjedočiti samo one vrijednosti u koje i sam doista vjeruje.

izvor : svjetlorijeci.ba