Slijepi magistar Ivan plakao od sreće s cijelim selom

Starija je samo spomenik, a u drugu, posvećenu svetom Anti Padovanskom, generacije Selačana odlaze na svete mise, krštenja, pričesti, krizme, vjenčanja i sprovode...

Crkva je središte zbivanje u Seocima, a ovoga je vikenda, na blagdan svetog Nikole, svjedočila buri emocija nekoliko stotina ljudi okupljenih na poslijepodnevnoj misi koju je služio župnik don Špiro Čikeš u čast jednoga mještanina. On se zove Ivan Bogdanović, potpuno je slijep, ali usprkos tom teškom hendikepu i svoj sili barijera kroz koje je prolazio, uspio je u roku završiti Filozofski fakultet u Splitu i s 24 godine postati diplomirani magistar filozofije i povijesti.

Ivanov uspjeh je to veći što dolazi iz skromne radničke obitelji iz koje nitko prije njega nije do sada nije završio fakultet, tako da njegova majka Nediljka, otac Damir, mlađa sestra Ivana i brat Duje, ali i ostala rodbina, imaju puno razloga za biti ponosni na svoga zaista posebnoga člana. Toliko emocija, svjedočili su ljudi, nikada nije doživjelo njihovo selo na istočnom rubu Mosora. A sve zbog dobrog, veselog, pametnog momka.

Majka je znala da ću biti čovjek'
Stoga su Ivanovu veliku životnu pobjedu s njegovom obitelji proslavili brojni mještani Seoca, Čišle, Kostanja i ostalih sela omiškog zaleđa, Omišani, Splićani, njegova rodbina, prijatelji, kolege s fakulteta... Jer, put koji su Ivan i njegova obitelj morali prijeći bio je sve samo ne lagan.

Od prvotnog šoka kada su doznali za sljepoću, pa do skupocjenih i na žalost bezuspješnih liječenja u Italiji, Njemačkoj, Rusiji... Srećom, Ivanova složna obitelj, ali i seljani koji su im uvijek rado skakali u pomoć, bili su snažan motor da Ivan postigne ono što je oduvijek želio. A na tom je putu zasigurno najveću žrtvu prinijela Ivanova majka koja se uoči Ivanova polaska u školu uhvatila ukoštac s Brailleovim pismom, živjela dan za danom, borila se koliko je mogla...

- Međusobna uzajamnost sve je barijere činila manjima tako da je znala da ću, ako i ne završim školu, biti čovjek, a to je najvažnije - kazao je Ivan Bogdanović, mladić zbog kojega su bili rijetki oni koji su uspjeli sakriti suze dok su o njemu govorili njegovi učitelji iz Osnovne škole "1. listopada 1942." iz Čišle.

- Kada su Ivana roditelji doveli na predupis u prvi razred osnovne škole, mi smo svi bili u strahu kako će izgledati njegovo školovanje, mislili smo da je bolje da ide u zagrebački Centar "Vinko Bek".

Projekt zajednice

Međutim, Ivan nas je sve natjerao da promijenimo mišljenje. Sretan sam što je pohađao našu školu, sve nas je oplemenio kao ljude. Toliko je pozitivno utjecao na sve nas i na učenike da je njegov razred bio najbolji po ponašanju i solidarnosti - kazao je o Ivanu prof. Ivan Sladojević, ravnatelj poljičke osmoljetke, nakon čega je o posebnom đaku te škole govorila njegova bivša razrednica Jadranka Petrušić.

Prisjetila se kako je zbog Ivana njegova prva učiteljica Ivana Pivčević Šobota učila brajicu, kao i pokojna nastavnica povijesti Matija Kovo. Ivan je kazao kako je samo radi njega naučila Brailleovo pismo i trudila se povijesne i geografske sadržaje što slikovitije opisivati... pa je, usprkos teškom invaliditetu 2005. bio drugi na županijskom natjecanju iz zemljopisa.

Nakon osmoljetke, Ivan je upisao omišku gimnaziju, pa onda na Filozofski fakultet.

- Prošle su godine. Zrelost Ivana djeteta gledamo danas u mudrosti, ali i u djetinjoj radosti Ivana odrasle osobe i još uvijek mu se divimo veličini njegovih postignuća, ali i dirljivoj zahvalnosti i ljubavi prema obitelji - istaknula je razrednica na kraju mise u Ivanovu čast.

Nakon slavlja u crkvi Ivanova je obitelj u svojoj kući u Seocima ugostila više od 200 ljudi, a slavlje je potrajalo dugo u noć. Ivanovi su roditelji za uzvanike pripremili dvadesetak soparnika, poljičke delicije bez koje ne može proći ni jedna dobra fešta, pršuta i sira je bilo za nahraniti cijelu omišku općinu, a tek kolača koje su Ivanu u čast ispekle vrijedne Poljičanke... Bila je to fešta za pamćenje.

- Možda ružno zvuči, ali ja sam projekt zajednice iz koje dolazim. Moji su roditelji potaknuli cijelu zajednicu da pomogne meni. Drago mi je da sam na ovaj način mogao iskazati zahvalnost svim tim ljudima koji su mi pomagali u školi, na fakultetu, onima koji su mi donirali sredstva kada sam išao na liječenje, ljudima koji su me, dok sam stopirao iz Omiša, dovozili u selo. Svima im puno hvala - kazao je na slavlju u obiteljskoj kući ponosni magistar Ivan Bogdanović.

A mi ćemo još reći da bi bila stvarno sramota da ovakav pametan, uporan, hrabar i obrazovan momak, kakav je Ivan, na kraju bude samo još jedna osoba na Zavodu za zapošljavanje. Nadamo se da će i splitska akademska zajednica prepoznati potencijal mladića iz Seoca.

- Volio bih raditi na Sveučilištu i pomagati studentima s invaliditetom da ne prolaze barijere kroz koje sam ja prolazio. Već postaju nekakvi kontakti u tom smislu, ali još ništa nije definirano - rekao nam je Ivan.

DIANA BARBARIĆ/Slobodna Dalmacija
FOTO: VOJKO BAŠIĆ / CROPIX

Najljepše su oči moje majke

Iako je Ivan za svoj uspjeh zahvalio svima, jedna je osoba od njega dobila poseban dar. Na njegovu želju, za Nediljku je Bogdanović, koju svi u omiškom kraju zovu jednostavno Crna, kostanjska klapa "Pasika" otpjevala onu kultnu Mišinu pjesmu od koje svakoj majci zaigra srce.
"Najljepše su oči moje majke" sviralo je ovoga vikenda samo za Ivanovu mamu Crnu. Mladi magistar filozofije i povijesti nikada nije vidio oči svoje majke, ali itekako zna da "u njima ljubav vječno traje..." Srećom da je odmah iza te pjesme išla poskočica u čast Ivanova oca Damira ("Neka sam isti ko stari moj"...), jer bilo je to previše ganuća i suza radosnica za ionako kišnu jesensku večer.

Slobodna Dalmacija