Odrastanje - roditelj u nama

Poput Petra Pana
Većina postane ozlojeđena i razočarana obavezama i odgovornostima koje obavljamo kao odrasli. Gledamo na posao i dnevne zadatke kao opterećenje, a na odgovornost kao nužno zlo. Želimo da nas se zaštiti i pazi. Želimo da nam se dive i bezuvjetno voli.

Borimo se sa željom da ostanemo u krevetu i izbjegnemo obaveze. Prisiljavamo se na rad kako bi izbjegli bježanje od realnosti. Ponekad je rad jedino mjerilo našeg ostanka u realnosti. Poput Petra Pana, želimo živjeti u Snokraju. Takav položaj zapravo je uloga djeteta unutar tijela odraslog čovjeka.

Iako ljudi sazrijevaju fizički i postaju sposobniji u praktičnom smislu, rijetko kada postaju svjesni nesvjesne kontrole i utjecaja unutarnjeg djeteta. Za mnoge život ne vodi odrasli pojedinac već emotivno unutarnje dijete koje živi u tijelu određene starosti.

Petogodišnjaci koji žive u četrdesetgodišnjem tijelu. Dječaci i djevojčice poslani u svijet kako bi činili posao odraslih. Ljudi koji često imaju pretjerane emotivne reakcije na situacije koje su nebitne u ukupnom poretku njihovog života, ali propuštaju reagirati na situacije koje su važne ili presudne za njihovu dobrobit.

Šestogodišnjaci ili desetgodišnjaci koji pokušavaju ostvariti zreli odnos ili brak. Oni koji nesvjesno preuzimaju ulogu roditelja ili djeteta u odnosima prema voljenim osobama, ili nesvjesno pokušavaju stvoriti roditelja od svog partnera formirajući fantazijski odnos kako bi sebi osigurali sigurnost i zaštitu.

Realnost dječjeg svijeta
Može li dijete imati zreli odnos? Karijeru? Samostalan život? Ovaj nesrazmjer se događa svakome od nas, neprestano. I onda se pitamo zašto se naši odnosi raspadaju. Zašto ne uspijevamo u životu. Zašto se osjećamo tjeskobno? Uplašeno? Nesigurno? Izgubljeno? Usamljeno?

Zapitajte se kako bi se osjećalo dijete koje je prisiljeno snalaziti se u svijetu odraslih bez odgovarajuće roditeljske zaštite, strukture, potpore i supervizije?

Kada ljudi nesvjesno žive iz uloge djeteta, osjećaju se nemoćnim i pasivnim, u nemilosti drugih i svijeta koji ih okružuje, ali i u nemilosti svojih vlastitih emotivnih i kognitivnih reakcija. U realnosti dječjeg svijeta, dijete je bespomoćno i posve zavisno te je često žrtva negativnih okolnosti koje su izvan njegove kontrole. Djeca osjećaju, ali su u nemogućnosti djelovati ili protestirati za svoju korist.

Zvuči poznato? Mnogi se tako osjećaju jer se odrastanje nije dogodilo.

Kako odrasti? 3 bitne činjenice

Činjenica odrastanja: Preuzimanje odgovornosti za potrebe djeteta u sebi, postati dovoljno dobar roditelj samom sebi sada i ovdje, te u budućnosti.

Preuzimanje odgovornosti znači prihvaćanje realnosti djeteta u sebi. Ponekad ljudi usvoje koncept unutarnjeg djeteta, ali ono ostaje upravo to - koncept u njihovim glavama. Sumnja u realnost djeteta u sebi je otpor prema prihvaćanju realnosti naše prošlosti.

Dijete je dijete, bez obzira radilo se o unutarnjem ili vanjskom djetetu. Svako dijete zahtjeva ozbiljno posvećenje, ulaganje vremena i pažnje u svjesnu komunikaciju kako bi shvatili što je djetetu potrebno od nas koji smo sada i ovdje.

Činjenica odrastanja: Suočavanje s prošlošću i prihvaćanje nesavršenosti, nezadovoljstva i boli našeg djetinjstva. Odrastanje nosi u sebi gutljaj gorčine. Prošlost se ne može izbrisati.

Bez obzira koliko bolno bilo, ono što u prošlosti nismo dobili dovoljno kao djeca ili nismo uopće dobili, potrebno je osvijestiti u sadašnjosti. Traume, osjećaje tuge, straha, ljutnje, napuštenosti, razočaranja i depresije ne mogu se zaboraviti i izbrisati.

Moraju se prihvatiti. Neke dječje potrebe su ostale nezadovoljene, svjesno ili nesvjesno, kod mnogih od nas, od strane naših nedovoljno savršenih roditelja ili staratelja.

Činjenica odrastanja: Želja za drugima koji će ispuniti naše potrebe osuđena je na propast, osim ako želite ostati živjeti u Zemlji čudesa.

Frustracije oko ispunjena temeljnih potreba za ljubavlju, prihvaćanjem, zaštitom, njegovanjem i razumijevanjem, jednako su prisutne u nama danas kao što su bile dok smo bili djeca. Mi koji se nazivamo "odraslima" neuspješno pokušavamo zadovoljiti svoje potrebe projicirajući ih na druge, tražeći neumorno druge da zadovolje ono što mi moramo sami.

Drugi to neće moći ispuniti. Nikada u potpunosti na način na koji bi htjeli. Bez obzira koliko se dobri, atraktivni ili duhovni trudili biti. Ponekad su naše životne motivacije zapravo samo skrivene strategije kako bi druge naveli da zadovolje naše potrebe

Dovoljno dobar roditelj

Odrastanje znači učiti kako se odnositi s djetetom u sebi na način kao što se dovoljno dobar roditelj odnosi prema vlastitom djetetu kroz neprestanu zaštitu, potporu, njegovanje i prihvaćanje, ali i kroz disciplinu, postavljanje granica i jasnu strukturu.

Disciplina, postavljanje granica i strukture dio su roditeljske uloge jer unutarnje dijete ima i svoju tamnu stranu. Ali o tome u idućem članku...

alternativa.hr