'Odlazimo zbog djetetove bolje budućnosti'

- Kažu mi da je svugdje manje više isto i da je ludo što želim ovo prekrasno dalmatinsko sunce zamijeniti kišom, a višesatno ispijanje makijata na rivi radnim vremenom od 9 do 17 sati.

Da, to su gušti koje rijetko tko danas ima. Ali samo su to. Gušti. A oni mi neće sina poslati na fakultet. Neće mi osigurati pristojnu penziju. Neće mi ni kupiti stan - objašnjava nam Šibenčanka Brankica Stanić Rak (30) zašto u ponedjeljak, s 20-mjesečnim sinom, odlazi u Irsku. Tamo je već čeka suprug Tonći.
Brankica i suprug Tonći već dulje vrijeme razmišljaju o odlasku iz Hrvatske. Prije dva mjeseca Tonći je otišao 'ispipati' teren. U Irsku. Otišao je u petak, u ponedjeljak je dobio posao. Za početak života u stranoj zemlji i više nego obećavajući start.

- Neko vrijeme Tonći je konobario, ali vrlo brzo se prebacio na bauštelu. Radi od 7 do 16 sati, vikendom je slobodan, isplata je na tjednoj bazi, oko 400-500 eura. Do prije nekoliko dana živio je u hostelu, ali sad nam je iznajmio stan - priča nam Brankica suprugovu irsku priču koju će za koji dan i sama živjeti.Avionske karte su spremne. Za manje od dva dana, u ponedjeljak ujutro Brankica i Noa, njihov 20-mjesečni sinčić, odlaze trbuhom za kruhom. Za suprugom i tatom. Za boljim životom.

- Nije me strah, zašto bi me bilo? Nemam što izgubiti. A i znam sebe, za 20 godina bih žalila, možda onda kad bi sin izrazio želju da ode na fakultet, a mi mu to ne bismo mogli priuštiti - iskreno će Brankica o razlozima odlaska u Irsku. Točnije, Dublin.

Prema pričama supruga, tamo je već puno Hrvata.

Druže se, pomažu jedni drugima. I svi imaju istu hrvatsku priču.- I Tonči i ja imali smo posao. Solidno plaćene poslove. I govorili su nam mnogi da smo ludi što to napuštamo. Ali kad dobiješ dijete, počneš razmišljati drugačije. Želim tom malenom biću sve omogućiti. A kako da mu osiguram bolju budućnost kad se ovdje jedva spaja kraj s krajem, o štednji se ne može ni razmišljati - priča nam 30-godišnja Šibenčanka te dodaje da se jednostavno ni suprug ni ona nisu vidjeli u shemi u kojoj dignu kredit i stave si omču oko vrata na 30 godina.

- I ovdje smo živjeli u iznajmljenom stanu, jednako kao što ćemo u Dublinu. Obitelj i prijatelji su nam velika podrška, a ako ne uspijemo ostvariti bolji život, uvijek se možemo vratiti - kaže Brankica.

Životopise irskim poslodavcima, kaže, još nije slala jer prvo moraju vidjeti tko će čuvati Nou. Vrtić za dijete do tri godine plaća se 800 eura, pa bi, priznaje, za početak tražila posao u popodnevnim satima, da suprug poslije svog posla može čuvati Nou.- Sve ćemo posložiti kad svi troje budemo zajedno, a to je već preksutra - radosno će Brankica koja se jedva čeka otisnuti u svoju novu obiteljsku pustolovinu za koju se već počela pripremati. Brankica je, naime, počela pisati blog. Znakovitog imena: Dublin efekt.

- Postoji po internetu mnogo informacija o Irskoj, odnosno o životu tamo, ali kad su suprugu i meni trebale neke konkretne informacije, nismo dobili odgovore. Upravo o tome namjeravam pisati. Već sam počela, a ozbiljno se hvatam posla od trena kad sjednemo u avion - kriz smijeh će Brankica.

A kakav će dojam ostaviti Irska na ovu mladu šibenku obitelj, još ćemo čitati...

sibenik.in