Baba

U dvorištu oras i kamena kuća, uza zid tuđa mačka, a uz kuću se uzdiže bršljan i kupina , ključ ispod belagonije i drvena vrata koja već dugo nitko nije otključao.

Slika je to onoga što je tamo dolje ostalo iza čovjeka.

Piše: Iva Međugorac

A moje sjetne misli ovih me dana vraćaju u neka prošla vremena kada je moj kamen bio sinonim za čovjeka, radost i život. Vraćaju me u dane djetinjstva kada me pred otvorenim vratima dočekivala starica sjede kose sa maramom na glavi,u drhtavim rukama 'ukršen jasenov štap i smeđa pregača oko pasa. Dočekivala me moja baka, dobra moja stara baba. U ta vremena dvorište je bilo prepuno života,miris jorgovana u zraku, životinje pred štalom, u vinogradu grožđe, a na usnama okus suhih smokava. Sjećam se naših zima i ljeta kada sam trčeći joj u zagrljaj otvarala najljepše dvorce svoga života stvarajući sjećanja koja me danas čine i sretnom i tužnom u isti mah. Voljela sam miris zime u mojoj Hercegovini, babin šparet na drva, okićenu smreku u kutu, toplinu doma kada vjetar zavija pred kućom. Radovala sam se odlasku u šumu kada bio vjetar otkidao svaki dio srca. Učila me baba ponosu koji danas imam. Ponosu zbog toga što dio mene pripada ćaćinoj mi zemlji.

U topla ljeta, Hercegovačka vrela ljeta kada se i kamen od sunca rastapa otkrivala mi je baba čarobne slapove i vodu iz kamena, pokazivala mi njena polja, povrće u vrtu, smokve uz klanac. Voljela sam promatrati ose kako se igraju oko šalice kave i utapaju u čaši vode, voljela sam kada baba 'zavati kantu vode iz stare čatrnje, radovali su me njeni razgovori sa komšijama, taj žamor našeg jezika kojega su nesvjesno očuvali naši stari.

Tko bi mogao zaboravit babinu pitu i uštipke, stap i u njemu maslo, puru u loncu i kiselinu u bilom loncu, skorup koji se uhvatio na varenici,. Voljela je baba kada bi u cikaru kave usula malo mlijeka i trun skorupa. Onda bi satima sa mnom izmjenjivala misli i savjete koji su se tada činili smiješni.

Baba me naučila kako voljeti Hercegovinu, svoje selo i seljaka u njemu, naučila me radovati se onome čemu pripadam. Učila me to svojim životom kojega je voljela iako je bio težak. Nikada nije htjela odustati od njega, od svoje Hercegovine samo je tamo znala živjeti svoj san, samo je tamo Bogu mogla iskazati svoju jedinu želju: '' Da joj se dica vrate kući.''

Pamtim naše posljednje ljeto. Pamtim naš posljednji dan. Dan kada je otišla. Po nju su došla bijela kola i odvela je u Mostar. Daleko od njenog dvorišta i polje, daleko od ledina.u to vrijeme bolnica je bila trošna i stara kao da čovjek doista u njoj treba okončati život, potvrdio je to i čovjek u bijelom jer prema njegovim riječima stari ljudi ne zaslužuju živjeti. No i tamo se moja baba borila, kao da se opraštala sa svojim životinjama, kao da je slala posljednji pozdrav svojoj zemlji, kao da je pozdravljala svoje prijateljice iz sela, a možda je samo čekala 'dicu da zaključaju kuću.

Ne znam nikada mi nije uspjela reći.

Dica su došla, zaključala vrata i otišla ostavljajući staricu njenoj zemlji kojoj pripada, zemlji njene duše, zemlji koju je moja baba voljela. Vjerujem da i danas potiho svrati u svoje zidove čekajući nekoga da barem na trenutak otključa vrata.

Mnogo je zaključanih vrata u mojoj Hercegovini, mnogo je onih koji ovih dana neće moći otići dolje zapaliti svijeće na grobovima naših baba. Usprkos tome usudite se na sjećanja.