Nanišanio sam, ali nisam pucao. Kasnije sam doznao da sam poštedio Hitlera

U zadnjim danima Prvoga Svjetskog rata 28. rujna 1918. nakon bitke za Marcoing britanski je vojnik Henry Tandey uperio pušku u ranjenog njemačkog vojnika. Nijemac je sudjelovao u najžešćim bitkama, preživio Verdunsku bitku, drugu bitku za Ypres, vratio se na frontu nakon ranjavanja u bitki na Sommi i sad ga je, ponovno ranjenog i dezorijentiranog engleskom dimnom bombom, sreća napustila pred puščanom cijevi na cesti za Menin. I Englez je u žestokoj bitki noć ranije teško ranjen u nogu. Nanišanio je i pogled mu se sreo s Nijemčevim. Spustio je pušku.

Nijemac je zahvalno kimnuo i nestao. Taj sasvim ljudski čin suosjećanja ispario bi skupa s ostalim sjećanjima na Prvi svjetski rat. Ali dobri Tandey pustio je u život 29-godišnjeg kaplara Adolfa Hitlera, koji je već kod prošlog ranjavanja 1917. skoro poslan kući zbog "očajnog stanja morala", kako je napisao njegov zapovjednik. Sjedio je tada u kutu s glavom među rukama, pričali su vojnici, satima šuteći duboko zamišljen, pa bi naglo skočio, počeo mahati i hodati po sobi urlajući kako Nijemcima nakon svih izvojevanih bitaka neće priznati pobjedu, "jer su nevidljivi dušmani njemačkog naroda veća prijetnja nego najveći topovi njihovih neprijatelja".

Dvaput spašen

Dvaput ranjen, dvaput spašen, najveći zlikovac svih vremena tako je kao teška krivnja pao na mladog Engleza Henryja Tandeyja i on je taj teret vukao od svoje 27. godine sve do smrti. Krivnja ga je izjedala dok je iz svoje razrušene kuće u Coventryju slušao vrištanje susjeda na koje je 515 Luftwaffeovih aviona bljuvalo bombe i dok je u pauzama bombardiranja izvlačio djecu i žene iz zapaljenih kuća. Misao da je mogao spriječiti najvećeg masovnog ubojicu u povijesti obezvrijedila je i Viktorijin križ i sve njegove ordene. Henry Tandey umro je 1977. u 86. godini, trebao je umrijeti kao heroj i jedan od najodlikovanijih britanskih vojnika iz Prvoga svjetskog rata, ali umro je kao čovjek koji je mogao ubiti Hitlera. Britanski povjesničar David Johnson svojom novom knjigom "One Soldier and Hitler, 1918: The Story of Henry Tandey VC DCM MM" želi Tandeyju vratiti što mu je Hitler oteo.

"Najodlikovaniji britanski vojnik koji poštedi život Adolfu Hitleru je sjajna priča, neki je prihvaćaju, neki je osporavaju i istina se možda nikad neće doznati. Ali Henry Tandey zaslužuje da ga se pamti po njegovu suosjećanju čak i više nego po njegovoj neospornoj hrabrosti", rekao je Johnson novinarima predstavljajući knjigu. Jedan od Tandeyjevih suboraca iz Jorkširske regimente, general Lord Dannat, hvali knjigu. Kaže da će Tandeyja uvijek pamtiti kao najodlikovanijeg vojnika Prvoga svjetskog rata koji je jednim potezom obarača mogao spriječiti Drugi svjetski rat pa je u njegovoj biografiji tim važnije razdvojiti činjenice od priča što je autor prema njegovu mišljenju dobro obavio.

Premijerov poziv

Henry Tandey 20 godina nakon rata nije znao koga je poštedio onoga dana u Francuskoj. U rujnu 1938. stigao je šokantni telefonski poziv, osobno do premijera Nevillea Chamberlaina. Premijer je 13. rujna na sastanku kabineta obaviješten da britanske obavještajne službe imaju informaciju da će Hitler 25. rujna napasti Čehoslovačku. Uvjeren da Francuzi neće htjeti vojnu intervenciju, Chamberlain je Hitleru poslao poruku da je spreman pregovarati i zatražio privatni sastanak. Hitler ga je 15. rujna primio u Berghofu, bio je to njihov razgovor, ali Chamberlain se s planine Kehlstein spustio samo s Hitlerovom iznuđenom izjavom da nakon pripajanja Sudeta nema ambicija prema ostatku Istočne Europe, lažnim osjećajem da je kupio vrijeme za daljnju akciju protiv Hitlerova pohoda na Europu i Hitlerovom molbom koju je džentlmenski ispunio telefonskim pozivom Tandeyju.

Hitler je u Berghofu Chamberlainu pokazao reprodukciju slavnog "Raskršća u Meninu" ratnog slikara Fortunina Matanie. Prikaz scene iz sela Marcoing na početku Prvoga svjetskog rata naručen je 1925., a Matania je odabran jer je bio poznat po rigoroznom pristupu povijesnim činjenicama, prije svake slike provodio je vlastitio istraživanje. Za Menin je obilazio ranjene vojnike s kutijom igračaka, figurica vojnika, pomoću kojih su mu svjedoci opisivali ratne scene.

Junak sa slike

Slika prikazuje kasno popodne 22. listopada 1914. kada je Jorkširska regimenta konačno predahnula na cesti između Ypresa i Menina. U razorenom selu, ne obraćajući pažnju na lešinu konja pred sobom, časnici su zadubljeni u razgovor o situaciji na frontu, a vojnici unose i iznose ranjenika iz razrušene zgrade pretvorene u privremenu ratnu bolnicu. Većina ljudi na slici bila je poznata. Jedan od njih, Henry Tandey, naslikan je u prvom planu kako nosi vojnika ranjenog kod Ypresa. Matania je navodno u novinama vidio fotografiju na kojoj Tandey nosi ranjenika, a kako se Tandey borio na mjestu na kojemu se odvija prizor sa slike, uvrstio ga je u kompoziciju. Hitler je bio naručio reprodukciju "Raskršća kod Menina" zato što je prepoznao Tandeyja.

Upro je prstom u figuru na slici i rekao Chamberlainu: "Samo proviđenje me spasilo, ti su nas engleski mladići ciljali đavolski precizno. Ovaj čovjek mogao me ubiti. Bilo je tako blizu da sam mislio da više nikad neću vidjeti Njemačku. Molim vas da mu prenesete moju zahvalnost i najbolje želje". Kad je Tandey saslušao premijera Chamberlaina, shvatio je da je nakon najhrabrije bitke u svom životu, u kojoj je gotovo sam uništio Nijemce, poštedio život Hitleru.

Jutarnji list