Mile Pendrek

Žena kao žena, uvijek neke prepirke s njom, čas hoće, čas neće, pa bi čokoladu jer je u pms-u, pa poskupio vrtić, pa ga sjebala Chelsea na kladionici. I tako.

A opet, kad bolje promisli, sve je bolje otkad je završio akademiju i došao u Osijek.

- Opet je to bajo moj grad, što bi u Smolonjama radio? - često bi se upitao. I nadodao sam sebi sa smiješkom;

- Bolje ti Mile dolikuje pištola, neko motika, pa u kurac...

I dok je tako patrolirao centrom, jedno auto se popne na pločnik i nastavi voziti pješačkom zonom tako brzo, da su se ljudi bacali u stranu da ih ne pogazi.

Kako je išao baš u pravcu njega, naš Milojica stane pred njega i podigne ruke;

- STANI U IME ZAKONA!

Auto ga krajnjim naporom zaobiđe, ali mu i pređe zadnjim kolom preko stopala.

- OOO...KRUH TI JEBEM BOGOV! - zatuli policajac, te se stane savijati od boli. Trenutak kasnije se uspravi i odlučno krene ka autu, koje se taman zaustavilo na sred trga.

- Jeste li vi normalni? - upita koračajući prema autu, koje je, tek sada primjećuje, luksuzne "S" klase. Međutim, žustrina mu naglo opadne kada iz auta izađu dvojica duplo krupnija od njega. Iako je i Milojko težak, brat-bratu, sto trideset kila žive vage.

- Što se prijetiš budalo? - upita ga jedan u crnoj, kožnoj jakni. Nije se Miloica ni snašao, a drugi, također u kožnoj jakni, se nadoveže;

- Jarane, budi dobar da ne bi bio modar.

Mile je stajao u šoku, na znajući što da napravi niti što da odgovori, a onda iz auta izađe i treći, nasmiješen od uha do uha. Nije mogao vjerovati kad ga je ugledao. Zdravko Mamić, glavom i bradom.

Tek sada je policajac bio skroz zbunjen. Zdravko se obrati svojim majmunima;

- Polako djeco, čovjek samo radi svoj posao, zar ne? - i namigne Milojici, koji je pokušao nešto reći, ali uporno još ni slova od njega, više neko krkljanje u trbuhu. Zato Zdravko opet nastavi;

- Poštujemo mi zakon, samo se žurimo. Evo baš preko puta imamo sastanak s nekom nogometnom gospodom i kako se kasnimo, evo tebi ključi pa ga preparkiraj gdje hoćeš.

- Ali... ali ja nisam... - taman se išao opravdati kako on nije za takve stvari, kada ga Zdravko, s porculanski bijelim zubima, pogladi u stilu Caponea po vratu i kaže;

- Znam dječače, slabo si plaćen. Ne brini, računa Zdravko na to. - te mu u džep gurne sto eura.

Stajao je tako Mile još par minuta ukopan i otvorenih usta, iz kojih nikako niti slovo da izađe, a uz to još i crven u licu. Jebiga, četrdeset i pet godina mu na leđima, a ovaj ga naziva dječakom i kiti novcem ispred mase znatiželjnih ljudi. I uz to mu još mora parkirati auto.

- AJMO RAZLAZ! - viknuo je okupljenoj masi i sjeo u auto. Koje je umalo slupao triput dok nije došao do parkinga. Pa izašao još ljući iz njega, praveći da ne primjećuje osmijehe okupljenih ljudi koji su uživali u tom cirkusu. Kao da je on kriv što nikad nije automatika vozio.

Ipak, kako je vrijeme prolazilo, sve mu je bilo draže što je stotka u džepu i što je vozio tako skupo auto.

- Biće nešto od mene. - tješio se Mile i uputio prema mjenjačnici. Burek od sira, kutija Kolumba i petsto kuna na pobjedu Bešiktaša u gostima, su bili dovoljni razlozi da mu se ponovno vrati osmijeh na lice.

I onda opet škripa guma, jurnjava i nepregledna kolona auta koja se zaustavljala ispred crkve, na pješačkoj zoni. Odmah mu je bilo jasno da se radi o svatovima, ali ne smiju se tako ponašati.

- Sad ću im ja napisati par kazni. - rekao je u sebi. I onda je odjeknuo prvi hitac ispred jednog auta, pa drugi ispred drugog, dok na kaju nije počeo i automat šarati po nebu.

- Pojačanje, pojačanje.. pucnjava...crkva svetog Petra i Pavla..hitno. Prijem... - tulio je MIle u motorolu, ležeći iza klupe.

- MIle...MIle...jel me čuješ? Prijem. - odgovorio mu je glas s druge strane.

- Jesam, hitno pošaljite... - no, nije Mile uspio ni završiti rečenicu, a sugovornik ga je presjekao;

- Mile ne lupetaj! Ovdje zapovjednik postaje Jozo Ćuk. O čemu ti pričaš?. Prijem.

- Gospodine zapovjedniče, ovdje bjesni rat, puca se iz dugih i kratkih cijevi. Prijem.

- Slušaj me Mile. To su petarde. Svatovi su nam prijavili mali vatromet. Idi na trg i bavi se važnijim stvarima. Prijem.

- Ma nisu zapovjedniče. Vidio sam im puške u rukama. Treba reagirati. Prijem. - bio je uporan Mile.

- Slušaj kretenu, ako sam ti reko da su petarde, onda su petarde! Jeli jasno?

- Ali...ali... - pokušao mu je objasniti Mile, no zapovjednik ga je opet grubo zaustavio;

- Nema ali. Neko se tornjaj na cestu i moli Boga da ti ne skinem s plaće pedeset posto. Mrš!

Prolazio je ispred crkve pored desetak skupih terenaca, s tablicama iz svih glavnih gradova Balkana, od Zagreba preko Beograda, pa do Skopja. I ispred svih iste ćelave glave.

Jedan, naslonjen na Hummera, mu je dobacio;

- Alo šerife, amo da vadimo pištolje tko je brži? - na što se društvo grohotom nasmijalo. Onda je iz gomile istupio Borbaš s lancom od dvije kile zlata i rekao im;

- Ej ljudi, što vam je. Mali samo radi svoj poso. Pustite ga na miru.

Vratio se Mile u centar grada suznih očiju, razočaran i poslom i velegradom u koji je došao. I taman je razmišljao zašto ga je ovaj oslovio sa "mali", kada je s dva metra visine bio najjači u seli, ali mu razmišljanje rasplini Ona.

Ne, nije bila ni fatalna ni mlada, već starica u poodmaklim godinama i jedva pokretna. Pa zašto mu je onda privukla pažnju? Pa zato što je upravo prošla cestom, a nije bilo zeleno za pješake.

- E sad ću ti jebat majku. Dosta mi je više, ne zva se ja Mile! - rekao je za sebe i krenuo za njom.

- Gospođo, stanite odma! - naredio joj je, a ona je i dalje hodala, zadubljena u probleme. Naime, upravo je došla s FINA-e, gdje je shvatila da joj je ovrha pojela sve novce i da ovaj Božić neće imati ni za kruh.

- Gospođo, palim kameru. Stanite ili ću postupit! - opet joj je naredio, a ona je, ošamućena od svojih problema, samo odmahnula rukom;

- Ma koje postupanje, pustite me na miru. - Odgovorila mu je i nastavila koračati svojim umornim nogama.

- Tako dakle, jeli? E SAD ĆU TI JEBAT NANU! - poviknuo je Mile, potrčao za njom i bacio joj se u noge.

Žena je pala na pod i počela zapomagati;

- UPOMOĆ LJUDI, LUD JE!

- Jesam baba, lud sam šta ovo sve trpim. Dosta je meni više i komandira i moćnika i ponižavanja! Jebat ću vam majku svima! - govorio je Mile s pjenom na ustima, dok joj je nogom savijao kičmu, a rukama stavljao lisice.

- POMOZITE MI!! - vikala je starica, a Mile je udario par puta po zatiljku takvom silinom, da joj je iz usta ispalo umjetno zubalo.

- Hitno u Štrosmajerovu jednu maricu...imam uhićenje izgrednika... - javljao je Mile svojima u dežuranu, dok joj je istodobno nogom šutnuo zubalo preko ceste.

Prodavač novina mu dobaci;

- Što to radiš luđače?? Pusti baku!

- Jesi meni to reko? - upita ga Mile, te izvadi pištolj i udari ga po glavi.

- Imamo dvoje prijestupnika. Požurite. Prijem. - ponovi u motorolu, dok je vezao i tog čovjeka.

Ubrzo dođe policijska marica u koju, uz par udaraca, ubace dvoje prijestupnika, a Mili zazvoni mobitel.

- Mile, komandir Ćuk je. Sve sam čuo.

- Ali, ali.. - opet se pokuša opravdati Mie, a zapovjednik ga, po starom običaju, prekine.

- Nema što ali. Imaš sve pohvale našeg kolektiva. Tako se to radi s kriminalcima. Moram ti reći da smo ponosni na tebe i da ti povišica ne gine!

Mile se zahvali šefu i pun nade u bolje sutra vrati poslu, a on ispijanju Chivasa s ekipom, na prethodno spomenutome vjenčanju.

 

I tu sretno završava ta fikcijska priča, a počinje istinska o bakici koju su vezali kao kriminalca, savijali joj stare ruke i vukli po podu u sred grada i pred masom ljudi. Jednu, možda nečiju majku, baku ili suprugu, koja je - kao i u izmišljenoj priči - napravila zločin da je prešla cestu dok je na semaforu signaliziralo crveno svjetlo.

Da li je ona time neupitno ugrozila svoj život? - Jeste.
Da li je ona time ugrozila i druge sudionike prometa? - Moguće.
Da li se ona odbila zaustaviti na naredbu policajca? - Istina.
Da li je ona njemu predala osobnu na zahtjev? - Nije.
Da li se ona opirala uhićenju? - Točno.

I na kraju, da podvučemo crtu, da li je ona kriminalac kojeg je trebalo na tako brutalan način savladati, poniziti i uhapsiti?

Nije gospodo! Ako je pravda i postupanje isto prema svima, onda ste trebali baciti na pod i onog branitelja koji vam je zadavio kolegu u crkvi svetog Marka. Ironijom sudbine, upravo u ovome trenutku, dok završavam ovaj tekst, na televiziji se vrte kadrovi gdje Zdravko Mamić izlazi iz zatvora, dočekan masom ljudi koji mu pjevaju - "kako je dobro, vidjeti te opet".

Jeli normalno da se jednu baku, zbog tako banalnog prekršaja, hapsi i javno ponižava, dok nam se sa špica gradskih zbivanja smiješe raznorazni Sanaderi, Mamići, Horvatinčići, Vidoševići, Bandići i slični?

Pametnom dosta.

Izmišljena priča kao reakcija na brutalno iživljavanje policajca u Osijeku nad staricom koja je, pazi sad, prešla ulicu za vrijeme crvenog na semaforu...

Izvor: themladichi