Plava planina, smaragdna rijeka, jezero u pupku planine Prenj su inspiracija bosanskohercegovačkoj književnici

U njenim bajkama možete sresti pauka koji traži prijatelje i među ljudima, zlog i naopakog vodeničara Mrka, siroče koje se pretvara u čudnovatog Hladu, djevojku kraljevske krvi, koja ne želi biti spašena. Ona je Lidija Pavlović Grgić književnica, publicistkinja, ilustratorica, novinarka, a piše prozu, poeziju i bajke.

U intervjuu za hercegovina.info otkrila je kako je najnovija knjiga „Gdje živi bajka?“ posvećena djeci koja su odrasla ispod Prenja, a žive po cijelom svijetu te je dodala kako je umjetnost bila dio nje od najranijeg djetinjstva. Riječ je o knjizi koja obuhvaća bajke „Hlado“, „Sedma suza“, „Polovica pjesme“, „Tamo gdje zastade konjic“ i „Pauk Reno traži prijatelja“.

Iz njenog pera proizašlo je osam književnih naslova, poeziju i prozu piše od travnja 1992. godine dok poeziju i prozu za djecu i odrasle, prikaze, kritike i recenzije objavljuje od 2007. godine. Velik broj pjesmi i kratkih priča prevođene su joj i objavljene u 20-ak zemalja na njemačkom, engleskom, talijanskom, armenskom, slovenskom, albanskom, danskom, švedskom, litvanskom i makedonskom jeziku.

Jeste li Čapljinka, Mostarka, ili Konjičanka?

Rođena sam u Konjicu, a odrasla sam u selu Bijela kod Konjica gdje sam pohađala osnovnu školu. Za zavičaj me veže predivno djetinjstvo koje me je za čitav život obogatilo prijateljima i inspiracijom. U ratu 1992. godine izbjegla sam s majkom i bratom u Split gdje sam završila jezičnu gimnaziju, a školovanje sam nastavila u Mostaru gdje sam završila studij hrvatskog jezika i radila na više mjesta.

Mostar je grad za koji me vežu obitelj, prijateljstva i suradnje. Budući da su se nakon rata majka i brat nastanili u čapljinskom kraju, u Čapljini i njezinoj okolici nastojim provesti što više slobodnog vremena zbog obitelji, a tu su nezaobilazna druženja i uživanje na seoskom imanju. Ukratko, ja sam po rođenju Konjičanka, a Mostar i Čapljina također imaju posebna mjesta u mom srcu. To su tri mjesta gdje se moje baterije pune nevjerojatnim pozitivnim energijama.  

Kada i o čemu ste prvo počeli pisati, što vas je zaintrigiralo za pisanje?  

Otkad znam za sebe crtam, puno čitam, slušam kvalitetnu glazbu. Oduvijek sam okružena dobrim knjigama, a pisanje i čitanje su uvijek usko povezani i ne idu jedno bez drugoga. Prvu pravu pjesmu napisala sam u travnju 1992. godine. Došavši u izbjeglištvo, našla sam utočište u riječima kojima sam se branila od svega onog što se događalo u tom zlom ratnom vremenu. Tada i godinama poslije pisala sam ne razmišljajući o objavljivanju poezije i priča, a sva sreća da je 2007. godine prof. dr. Antun Lučić pročitao moje pjesme i nagovorio me da ih objavim. Tako su u svijet krenule i neke od mojih prvih pjesama obilježenih ratom.

O čemu najviše pišete kad je riječ o kratkim pričama, a što je najčešće tema bajki?

Kad je riječ o kratkim pričama, inspiracija je šarolika – događaji iz ratova i poraća na ovim prostorima, životni lomovi  i borbe, položaj umjetnika u svijetu, nevjerojatne sudbine ljudi, prijateljstva koja su stavljena na kušnju.

Nerijetko me zaokupi i neka duhovita zgoda iz koje ispadne priča. Ponekad se u tim pričama mogu prepoznati i stvarni ljudi. Recimo, priča „U Perinoj svili“ je nadahnuta životom mojeg pradjeda Pere Anđelića. Pišem i kratke priče za djecu, a u tom smislu mi je kćer Meri najveća inspiracija i kritičarka. Kad je riječ o bajkama, ponekad me inspiriraju legende, poput one o nastanku Konjica, koju mi je davno ispričala baka Šima Arapović, a to je njezino kazivanje bilo „okidač“ za bajku „Tu gdje zastade konjic“. Naravno, tu su i druge vrste nadahnuća, pa tako u mojim bajkama možete sresti djevojku kraljevske krvi, koja ne želi da ju spašavaju, pauka koji traži prijatelje i među ljudima, zlog i naopakog vodeničara Mrka, siroče koje se pretvara u čudnovatog Hladu.

Nova knjiga „Gdje živi bajka?“ izašla je nedavno. Kakva je to knjiga, kome ju preporučiti, gdje ju kupiti?

Knjigu je objavila izdavačka kuća Planjax iz Tešnja, a uz potporu Fondacije za izdavaštvo Federacije Bosne Hercegovine. Obuhvaća bajke „Hlado“, „Sedma suza“, „Polovica pjesme“, „Tamo gdje zastade konjic“ i „Pauk Reno traži prijatelja“.

 Sve one objavljene su u zajedničkim zbirkama i književnim časopisima, a „Hlado“ je osvojio književnu nagradu „Zlatno Planjaxovo pero“ za 2014. godine na natječaju za najbolju priču za djecu u organizaciji IK Planjax dok je „Sedma suza“ 2017. godine dobila nagradu „Stazama djetinjstva“ na 24. književnim susretima „Stazama djetinjstva“ u Bosanskoj Krupi.

Pišući bajke često budem inspirirana dobrim ljudima, pričama i prirodom svojeg zavičaja (plava planina, smaragdna rijeka, jezero u pupku planine Prenj), pa je stoga knjiga i posvećena djeci koja su odrasla ispod Prenja, a žive po cijelom svijetu. Već mi se mnogi odsvakud javljaju želeći nabaviti knjigu, a koliko vidim, zanima čitatelje svih generacija. Planjax, koji je sjajno odradio svoj posao, pobrinut će se i da knjiga dođe do čitatelja koji ju mogu i naručiti preko te izdavačke kuće, a moći ćete ju kupiti i na promocijama koje ću uskoro najaviti.

Poznato je da se bavite i crtanjem. Na koji način crtanje spajate s pisanjem?

Najsretnija sam kad sama mogu ilustrirati svoje književne tekstove, kad se književna inspiracija spoji s likovnom. Knjiga „Gdje živi bajka?“ mi je peti ilustratorski pothvat i do sada možda najdraži jer sam dočarala neke meni i ljudima iz mojeg zavičaja važne toponime i mjesta – Prenj, Neretva, Boračko jezero, Prezida.

Prošle godine baš u ovo vrijeme napisala sam i ilustrirala slikovnicu „Tamo gdje ima bezbroj čuda“ koju su objavila Papinska misijska djela BiH i Papinska misijska djela Hrvatske. Izdvojimo još knjigu „PoeSIEja“ književnice i prevoditeljice Marije Perić-Bilobrk, koju mi je bilo zadovoljstvo ilustrirati 2008. godine, a koja je objavljena u Beču. 

Trenutačno radite na novoj zbirci priča započetoj 2013. godine, imate zbirku nedavno nastale poezije, te ste ljetos napisali knjigu priča za djecu i jednu slikovnicu. Kada planirate objaviti te knjige?

Uvijek istodobno radim na više rukopisa, a nikada ne žurim s objavljivanjem. Zbirka poezije će malo „odmoriti“, pa ću joj se nakon nekog vremena vratiti i možda ju dopuniti ili izbaciti iz nje nešto što ocijenim suvišnim. Slikovnicu još trebam ilustrirati, a zbirka priča je skoro gotova, ali ona mi godinama nekako ostaje po strani.

Kako sad stvari stoje, najprije će biti objavljena knjiga za djecu, koja obuhvaća dvadeset kratkih priča objavljenih u književno-poučnom časopisu „Cvitak“. U njihovom su središtu školska djeca sa svojim veselim i često smiješnim dogodovštinama, poput onih u priči „(Dr)užina“, a život ponekad donosi i tugu o čemu govori „Najjača riječ“.

Koju knjigu trenutno čitate?

Trenutačno moja kćer i ja čitamo roman za djecu „Bok, konjiću!“ ruske književnice Asje Kravačenko. Na hrvatski ga je preveo naš prijatelj Žarko Milenić koji nam je i darovao knjigu.