NIKOLINA PANDŽA Za mene je glazba život

Nikolina Pandža rođena je u Mostaru, a trenutačno je četvrta godina Muzičke akademije u Banja Luci na gudačkom odsjeku, smjer violina. Violinu svira od svoje sedme godine, a kako je i sama iz glazbene obitelji, kaže kako je tako od rođenja zapisano. Trenutačno svira u mostarskom bendu Kontra, članica je komornog sastava Largo koji obogaćuje vjenčanja zvucima violine, violončela i klavira, a povremena je članica i Simfonijskog orkestra u Mostaru.

Što za Vas predstavlja glazba?
Za mene je glazba način života. Ne bih kao većina svojih kolega kazala bijeg od stvarnosti jer je to moja stvarnost i ono čime se bavim i u svoje zauzeto i slobodno vrijeme. Volim glazbu u svakom polju i u raznim žanrovima. U slobodno vrijeme ono što me najviše zanima i što istražujem je gipsy jazz.

Kako je studirati u Banja Luci, a svirati u bendu iz Mostara?
Studiranje u Banja Luci je divno, pored toga što je grad besprijekorno čist, i zrak je. Dosta je sličan Mostaru. Profesori i kolege su divni ljudi, kakve da sam birala, ne bih bolje izabrala. Svirati i u Banja Luci i Mostaru je avanturistički jer kad putuješ 12 sati tjedno stigneš u mjesecu pročitati tri, četiri knjige i tako razabrati misli.

Je li violina česta pojava u bendovima?
Mislim da je pojava violine rijetkost, posebno u Hercegovini gdje nedostaje ”klasičnih instrumenata”, i pogotovo mladih koji se, možda, ustručavaju svirati tu vrstu glazbe. Mene je sviranje u bendu naučilo kako se izboriti s tremom i raznim situacijama koje nosi javno sviranje.

Kako reagiraju ljudi kad vide i čuju violinu?
Violina kao sama pojava je zanimljiva i ljudi kad čuju neki solo, ili prepoznatljivu pjesmu uzimaju telefon i snimaju, neki se žele i slikati. Komentari su u većini slučajeva bili pozitivni. Nekad ljudi prilaze, pogotovo roditelji, pa me pitaju koliko dugo sviram i vježbam, gdje i kako bi mogli upisati djecu na violinu.

Jeste li Vi zadovoljni prihvaćanjem violine ili bi voljela da je ljudi više cijene?
Violina kao i bilo koji klasični instrument nije toliko prihvaćen kod nas. Većinom prolaze neke druge stari koje se najmanje nazivaju glazbom. Voljela bih da se više prihvati klasična glazba i da radimo na tome da Mostar ima još više koncerata i događaja vezanih za klasičnu glazbu.

Koliko vremena ti je trebalo da naučiš svirati?
Dok sam dobila prvi ton trebalo je oko osam mjeseci. Pola godine se uči samo držanje gudala, ostala postavka ruku traje puno duže, jer u stvari mi se cijeli život nadograđujemo i na kraju se opet vratimo na sami početak.

Što najviše volite svirati neovisno od obveza?
Za svoju dušu sviram neke improvizacije, iako sam tek zavirila u taj svijet. Mislim da se to mijenja svakih mjesec dana jer konstantno rastemo u vježbanju i napredovanju i samim time naš um nam plasira nešto “novo”, i svakim danom istražujem i učim nešto novo.

Koliko dugo vježbate?
Vježbam onoliko koliko mi treba, nekad to zna biti pet sati, nekad cijeli dan, nekad dva sata. Ako osjetim da sviram “bez glave”, ostavim instrument, popijem kavu, skoncentriram se i nastavim vježbati. Mislim da je izgubljeno vrijeme svirati cijeli dan, a da ništa nisam uradila. Kad sam došla na fakultet i kroz studiranje naučila sam i još učim što je to pametno i produktivno vježbanje.

S koliko se odricanja susrećete otkad svirate violinu?
Sviranje predstavlja puno odricanja. Kao što sam već navela mnogo vježbanja, fokusiranosti i posvećenosti. Mislim da svako odricanje urodi plodom kad tad. Bitno je ostati uporan, dosljedan svojim snovima i ambicijama i vrijedno raditi na svom talentu. Naravno, ulaganje i rad na sebi su neizbježni.Meni su puno pomogli raznorazni masterclassovi violine na kojim sam sudjelovala, i na kojima ću i dalje sudjelovati.

Koji su Vaši planovi?
Voljela bih svirati u nekom simfonijskom orkestru, raditi na svome glazbenom izričaju, a možda i otići vani ako se ukaže neka prilika.