HNK Mostar: Zečja rupa za glumce predstavlja pararelni svemir u kojemu žive njihove bolje i sretnije verzije

 Ova subote i nedjelje na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru igrana je predstava suvremenog američkog dramatičara Davida Lindsayja-Abairea; Zečja rupa.
Zečja rupa jedan je od najizvođenijih dramskih komada na svijetu, a našao se i na repertoaru Hrvatskog narodnog kazalištu u Mostaru u režiji Lajle Kaikčije.

Predstava prikazuje bračni par koji se suočava s gubitkom djeteta. Za glumce vrijeme nije lijek. Pomaže im tek toliko da nauče živjeti s gubitkom. Ali, ne i da prestanu osjećati tugu kad god se prisjete, a prisjećaju se; svakog trenutka. Glumci Ermin Bravo, Jelena Kordić Kuret, Vanja Matović, Sanda Krgo Soldo, Amar Rahić/Ali Kamer Aksojvu su tematici pristupili otvoreno i intimno što je doprinjelo autentičnosti priče na sceni.
U situacijama beskonačnih tuga pretpostavlja se da ne ostaje prostora za humor.

Međutim, suptilnim humorom koji ovu predstavu čini životnom i privlačnom, pisac nas uvjerava suprotno. Ovaj dramski tekst pruža balans koji je nužan glumcima i publici. Na savršen način ujedinjuje najbolje što predstava može pobuditi kod publike, smijeh i suze. Upravo se zbog toga ova drama danas u svijetu prepoznaje kao biser suvremenog dramskog pisma.

Pitanje koje se javlja u glumcima koji svojom glumom, za koju postaje upitno je li uopće gluma, jest pitanje smisla. Ima li smisla nastaviti dalje nakon takve tragedije? Svi sljedeći događaji, čak i oni lijepi, samo su podsjetnik na gubitak i bol koja je još jedina; neupitna, i veća od svega ostalog. Međutim, ovo je drama koja prikazuje nužnost utjehe koja je potrebna za nastavak života, za svačije preživljavanje. Ne postoji čudo koje će odagnati bol. Ali, postoji snaga u svakom pojedincu koja ga tjera da nastavi dalje. To je život. I to je čudo koje živi u svima nama, iako ga, ponekad, zaboravljamo.

Za usklađenost boja u scenografiji i kostimografiji zaslužna je Sabina Traka. Boje produbljuju dojam jednoličnosti i tuge. Sve se ponavlja, osobito tuga, za koju se čini, da ni ne prestaje.

Daske, doista, znače život. Osobito kad se onim što se na njima stvori- priča najdublja priča. Kazalište nas uči i tjera da vidimo ono na što zatvaramo oči. Zečja rupa za glumce predstavlja pararelni svemir u kojemu žive njihove bolje i sretnije verzije. U stvarnosti, van dasaka, i mi tražimo svoje zečje rupe, to jest: mjesta u kojima se osjećamo sigurno i zaštićeno od svih boli i izazova s kojima se susrećemo svakog dana. Ovakvu predstavu ne želite propustiti, ali svakako budite spremni koliko na smijeh, utoliko više na suze!

Ana Dragozet