Darko Juka: Što držim svojim, grčevito i bezuvjetno čuvam i branim

"Slijed iskrenosti u poeziji je vrlo riskantan! Vrlo, vrlo riskantan! Zato što neglumljeno pjesništvo dovodi čovjeka u jedno stanje katarze, dovodi u ono čistilište, gdje se ne vide vrata i gdje postoji jedan veliki upit: U komu ću smjeru ja sad krenuti?"

Ovom potpuno istinitom tvrdnjom, što ju je u povodu pjesništva Darka Juke ispisao Dragan Marijanović, započinjemo tekst o mladom kulturnom posleniku, koji se iskreno predaje ne samo pjesničkom stvaranju, već brojnim svojim poslanjima: pisanju pripovijetki, stručnih priručnika, crtica iz povijesti Hercegovine, osmišljavanju djelovanja prestižne galerije, radu na televiziji, radu u velikoj tvornici... I uvijek na kraju valja odgovoriti, čime god se s puno ljubavi bavio, na isti upit...

Kažu da na mladima svijet ostaje. Razgovaramo danas s mladim čovjekom kojim se moramo ponositi, Darkom Jukom (1981.).

Počnimo s onim što je bio neposredan povod našem susretu na stranicama Dnevnog lista: poezijom. Objavili ste do danas dvije knjige pjesama. Kada ste uopće počeli pisati stihove? Predstavite nam, svaku u nekoliko rečenica, Vaše stihozbirke.

- Srednjoškolske su borbe s emocijama obilježile (većim ili manjim dijelom) naše živote. Držim kako je više onih koji su, suočeni s tom plamtećom energijom pomiješanih osjećaja u vremenu kada se, redovito, upoznajemo s depresijom Jesenjina i Lorce, pretočili iz srca stihove nekamo onkraj lista školske bilježnice, nego onih koji to nisu činili. Tako sam i ja zapisivao, ali to je sve ostalo na pokušajima, do 2003. kada izlazi moj prvijenac „Sjetni tragovi", posvećen djevojci koja mi je danas suprugom. Iščitavajući stihove koji su kasnije postali dijelom te zbirke, pokojni radijski kolega i pjesnik Nenad Valentin Borozan nazvao me je pjesničkim mladcem i ohrabrio me, zajedno s pokojnim prijateljem Ćubijem (Ivan Ćubela) na iskorak koji je bio prekretnicom. Nikada ne ću zaboraviti prvo uzimanje u ruku svoje knjige. Uslijedila je (2005.) zbirka „Usud tišine", na koju se ocjenjivački pozitivno osvrću Krešimir Šego, Miljenko Stojić, Dragan Marijanović i Vesna Zovko. Potom sam se zaustavio, shvativši kako je treća knjiga znamenom ostajanja na početničkoj razini ili dokazom rasta, odnosno opravdanjem pjesnikovih nastojanja pred čitateljima i kritikom. Kušao sam vrijednost svojega novog stvaralaštva slanjem pjesama uglednim časopisima i, unatoč mojoj zebnji, objavili su ih. Sve odnekud mora početi i moje su stihozbirke upravo tim početcima. No, ako govorim o zadovoljstvu učinjenim, tek su pjesme koje će biti dijelom treće zbirke, nakon ovih više od deset godina stanke, one s kojima mogu od čitatelja tražiti naklonost i trajnije povjerenje.

Kako rekoste, kasnije ispisane stihove, koji će se uskoro naći objedinjeni u najavljenoj trećoj knjizi objavljujete u književnim časopisima Motrišta, Osvit, u listovima Vijenac, Hrvatsko slovo... Listajući stranice tih tiskovina, nailazimo na izvrsne stihove. U ciklusu „Prst šutnje", u pjesmi "Nevrijedni smo", skeptično propitujete čovjeka i svijet u kojem obitavamo..." Biće svijeta je pokleknulo,/svijet je pokleknuo,/iznevjerio svojega stvoritelja./Nevrijedni smo raščlambe, promišljanja, lijeka." Iz čega proizlazi, iz kakvih uvida, taj skepticizam?

- A otkuda ne? Žigosali su me, tijekom 17 godina novinarske karijere svakojakim biljezima, a sada riskiram postati i nostalgičarom. Međutim, prisjećajući se bezbrižnosti svojega djetinjstva, a u odnosu na sve što se sručilo na ovo podneblje u posljednjih 25 godina, u odnosu na posljedice koje nas udaraju svakodnevno i zbog kojih nas časni ljudi gledaju sa stabala, uramljeni u crne okvire, strepim za sutrašnjicu svoje djece. Iznevjerili smo, jesmo, i zato poti moja svagda, ali dok to pišem svejedno još uvijek bezobrazno očekujem milost i molim ne odriči nas se!

Ponosni ste na baštinu svojega, hercegovačkoga kraja. U pjesmi "Ori, gango", sročili ste odu Hercegovini i njezinom čovjeku..." Tresi, gango, tvrde planine,/neka kamen puca, nek se gromovi ljute!"

- Ta je pjesma objavljena 2010. u Osvitu DHK Herceg-Bosne. Imponira mi kako ste ju okarakterizirali, napose jer sam imao više pamtljivih reakcija... Ljudi su osjetili snagu toga stihovnog niza koji je iz mene izišao u trenutku jedne ljutnje, jednoga bijesa na sve one s lažnim pozlatama i maskama koje imaju za cilj zavarati i poučiti nas novim vrijednostima. Ganga je tu metaforom, slikovitim znamenom ukupnoga našeg naslijeđa, obiteljskih i inih vrijednosti, a na to sam osjetljiv. Moj način borbe čitavo desetljeće bilo je novinarstvo, a to je ishodilo maltretiranjem i gubljenjem posla, dvaput. Pisanje, pak, književniku nudi jednu vrstu oduška i trajnosti u kojima uživam, a u književnosti samo vam čitatelji mogu dati otkaz.

U pjesmi "Čekanje" treperi blaga ljubavna čežnja... "Čekanje s otkucajima./Mir zamiče"

- Da, iščekivanje i prolaznost, dvije su slike koje snažno drže tu malenu pjesmu na okupu, a čitatelja u želji da se tim kratkim stihovima bave dugo. Sjećam se i studene noći u kojoj je nastala. Stiješnjen raspored, mnoštvo obveza, i ja u autu, na putu između dviju zadanih točki, a na pločniku djevojka koju zamjećujem pod svjetlom žute ulične rasvjete gotovo kao siluetu. Čekala je nekoga... Zabilježio sam to što sam primijetio i pjesma je kasnije osvanula na stranicama Motrišta i Hrvatskoga slova. Inače, gotovo strastveno promatram lica, izraze i ponašanje ljudi koje ne poznajem, a potom im zamišljam životne priče, pitam se jesu li im misli jednostavne i u trenutku kojemu tjelesno pripadaju, ili su, pak, opterećene sjećanjima, iskustvima... Polovica svega što stvaram, bilo da govorimo o pjesništvu ili o književnim uradcima, nastalo je iz osobnoga iskustva. Druga su polovica stvarna ili zamišljena iskustva drugih.

"Sada ljubavi vise na platanima,/a šeću bezdušna trupla,/i boli preveć pamtiti/kako je to bilo nekad - stihovi su iz pjesme "Put sjećanja", koji izazivaju doista bol... Ništa ljudsko nije Vam strano...

- Nažalost i nasreću - nije. Tematski bismo se mogli vratiti na prethodni dio razgovora, pa ću odgovor usmjeriti Vašoj završnoj tvrdnji, jer je život ovoga podneblja takov da nikomu više ništa nije strano, pa nakon rata, a osobito višestrukih promašaja turobnoga poraća, nema patnje i stradanja, društvene ili osobne tragedije koji bi nekomu ovdje bili strani. Međutim, iskreno, i kada bih mogao, ništa u godinama u kojima sam rastao i kao čovjek i kao stvaratelj danas ne bih promijenio. Nebitno, jesu li određene boli prouzročene mojim pogrješkama ili (češće) odlukama i radnjama drugih, sve one utisnule su svoj pečat u konačnomu meni! Da bilo koji dio toga mozaika koji je danas uokviren imenom Darko Juka maknete, slika koju taj mozaik nudi vjerojatno bi bila i drugoga oblika i druge tematike i druge tehnike. Nisam pripravan na takov rizik. Kada sve oduzmem i zbrojim, volim svoj život, svoju obitelj i prijatelje, i to je ona stvarnost, ono jedino što nije zamišljeno, a iz čega crpim snagu i kada sve drugo krene naopako. Nedavna očeva prerana smrt duboko je potresla taj moj unutarnji, intimni svijet. Mirim se s činjenicom kako na Božje čovjek ne može utjecati, ali na sve ono na što mogu, a što držim svojim, grčevito i bezuvjetno čuvam i branim.

Plijeni vaše poznavanje štokavske i čakavske ikavice... Gdje su njegovi korijeni?

- Dvojaki, rekao bih. Mati je dijete gradskih ulica i s njezinim sam roditeljima doživio neke od najljepših trenutaka djetinjstva. Otac je, pak, rođen u Služnju, živopisnomu seocetu broćanskoga kraja, gdje sam provodio vrijeme s bakom i djedom koji su govorili ikavicom. Još kao djetetu oduševljavala me ta različnost. Tada sam ju drukčije poimao, a danas ta iskustva i susret sa selom, s izvornim govorom hercegovačke tradicije, držim neprocjenjivim. Ovaj drugi dio izravan je utjecaj dalmatinskih napjeva s kojima me upoznao tata, kroz klapsko pjevanje. Mojim je osobnim užitkom stvaralaštvo pokojnoga Delmate (Ljube Stipišića) i pjesma Elegija, kojom se ponosim, mojim je izrazom poštovanja prema njemu i njegovoj i našoj Dalmaciji.

Pripovjedač ste kojega čitatelj slijedi bez zadrške, bez pogovora... Priča „Pirgo" donosi nam sliku rata i izbjeglištva iz vizure desetogodišnjeg dječaka...

- Istinita je i rekao bih da je u tomu njezina posebna snaga. U hrvatskomu sam primorju proveo prva dva mjeseca Domovinskoga rata, kao desetogodišnji dječak, jedva dočekavši lipanjsko oslobađanje Mostara, nakon kojega smo se mati, brat i ja vratili rodnomu gradu i tati u njemu. Iskustvo rata strahovito sraste s psihom i osobnošću onoga tko ga proživi. Sve ono čega sam tada polovično bio svjestan, i tuge i ponosa, i smrti i života, i svjedočenja krajnjemu ljudskom i krajnjemu neljudskom, kasnije se iskristaliziralo u odrastanju. Posebno je osjetljivo djetetu suočiti se s tako snažnim poremećajem života i okretanjem naglavce osnovnih vrijednosti, obezvrjeđivanjem života i dostojanstva pojedinca i društva... Osobno, godine su trebale proći dok sam se oslobodio okova toga iskustva i jednostranoga promatranja svijeta u kojemu živim i radim, ali nije niti čudno kada iskustva dječje igre, namjesto na igralištu, doživljavaš u skloništu, slušajući detonacije i puščano štektanje, svjedočiš prvomu glasu o pogibiji drage osobe, ranjavanju druge... Nužno je, stoga, kasnije (kroz rast) iskustvo susreta i razgovora s ljudima širokih pogleda koji ispravno vrjednuju i koji su svjesni svoje nesavršenosti pa čitavoga života uče, nužno je mlade upoznati s knjigama, umjetnošću i, prije svega, propitivanjem svega. Začahurena promatranja svijeta iz usko postavljenih granica u nenačitanim umovima dovela su nas, kao društvo, u stanje u kojemu jesmo. Ne ću odustati to silovito razbijati, kao svoj dug onima koji su meni pomogli premostiti osobne nedostatke, i kao obvezu prema svojoj djeci.

Neupitan pripovjedački dar pokazali ste ispisujući stranice pripovijetke "Krikovi sjećanja", objavljenu u Osvitu, u kojoj opisujete istinitu priču jednog sudionika Križnoga puta.

- Znajući, iz iskustva svoje obitelji, a i upoznavši gospodina na čijim je sjećanjima priča nastala, osjećao sam potrebu progovoriti o užasu skončanja stotina tisuća Hrvata u tomu dijelu naše suvremene povijesti. Priču sam oplemenjivao književnim uresima kako bih ju učinio pitkom za čitanje, a oni koji su ju čitali uvjeravaju me kako je iščitavana u dahu. Istinita je i nema doradbi u njezinu tijeku i u onomu što je doživljeno, a upravo iz razloga što priča nije crno-bijela i što se, iskustvom glavnoga lika, mostarskoga mladića koji je prisilno uvojačen u samomu sutonu Drugoga svjetskog rata, prenosi poruka nužnosti ocjenjivanja čovjeka isključivo po njegovim djelima i tragu kojega ostavlja svojim životom, razlogom je što sam posebno ponosan na nju. K tomu, postigao sam visoku slikovitost u načinu pripovijedanja pa me raduju reakcije čitatelja koji su pred očima imali gotovo scensko uprizorenje toga smaka ljudskoga dostojanstva u slovenskim i slavonskim šumama, te u logorima istočne Srbije u svibnju i lipnju 1945. godine, ali i neslomljive snage pojedinca koji ne odustaje od života. Brojne je posebno dirnuo opis gladi, u kojemu izmrcvareni vojnik, u koloni Križnoga puta, s prašnjave staze podiže konjski izmet, trijebi ga i s dlana liže neprobavljene žitarice. To se ne da izmisliti - to je stvarnost koja smrzne čitatelja!

Crtice koje objavljujete na web-stranici Internet televizije Prvi.tv, za koju vodite jednom tjedno i emisije "Kulturno, s Darkom Jukom", pravo su blago za čitatelje... Čuvate njima od zaborava toliko dragocjenih činjenica o zbivanjima i osobama iz naše povijesti... Pisali ste o Robertu Michelu, fra Didaku Buntiću, Ivanu Zovki, Iliji Jakovljeviću, ispričali nam legende vezane za Radobolju, Podveležje, Tekiju u Blagaju... Izdvojite nekoliko sadržaja iz Vaših crtica kojima ste s posebnom strašću bavili.

- Ne mogu (smijeh)... Pisanje je moja strast, a nakon sedam godina odmaka, angažmanom na Prvom TV vratio sam se novinarstvu, spojivši u ovim kolumnama novinarsko korištenje činjenica i pozivanje na vjerodostojne izvore i književnu obradbu tih činjenica u pitkim pričama koje se, evo, rado čita. Teme variraju od povijesnih do aktualnih, ovisno o tomu koji me vjetar u tomu tjednu ponese. Povijest me oduvijek zadivljivala i, da nisam novinarom, vjerojatno bih postao profesorom povijesti. U svojim crticama se najvećma bavim nepoznatim ili manje poznatim djelićima mostarske prošlosti, do kojih dolazim u starim zapisima i knjigama, pa ih opišem na svoj način, a taj se način ljudima očito sviđa. Kolumna ide petkom, a kada me dnevne obveze toliko pritisnu da ju ne stignem napisati do poslijepodnevnih sati, bude i poziva s upitom - idu li Crtice? Veseli me to iskustvo.

Ne smijemo zanemariti ni Vaš stručni rad "Priručnik za novinske novinare". Kako je on nastao?Imate li povratne informacije - koriste li ga mlade kolege?

- Koriste li ga danas, ne znam. Znadem kako je jedno vrijeme bio pomoćnom literaturom na studiju novinarstva Sveučilišta u Mostaru, i kako ga je dr. Đorđe Obradović s dubrovačkoga sveučilišta koristio kao literaturu u svojemu znanstvenom radu. Taj je priručnik zapravo mojim diplomskim radom, obranjenim 2005. godine, pod mentorstvom dr. Marka Sapunara i dr. Zorana Tomića koji su mi i preporučili objavljivanje knjige. Radio sam tada u redakciji Večernjega lista, kada me nazvao prof. Tomić i rekao kako u Zagrebu sjedi s prof. Sapunarom koji me želi čuti... Eto, poslušao sam ih i knjiga je iz tiska izišla 2007. godine, kao moj prvi i jedini izlet u znanost. Premda sam svjestan manjkavosti, u smislu potrebe za dorečenošću određenih dijelova, ponosan sam na taj moj maleni doprinos novinarskoj struci.

Vaše emisije Kulturno, s Darkom Jukom, vrlo su gledane... U čemu je tajna, dajte nam recept...

- Prirodno, opušteno i pozitivno... (smijeh). Novinarstvom se bavim od svoje 18. godine, odnosno još od upisa na studij 2000. godine, a nakon što sam 2009. dobio ponudu iz Aluminija d.d. Mostar i prešao na područje odnosa s javnošću, tamo nekada 2012. povjereno mi je i upravljanje Galerijom Aluminij. Tada se likovna umjetnost umiješala u moj život i rodila se trajna ljubav. Kao novinar, PR-ovac i čovjek koji je višestruko povezan s gotovo svim granama umjetnosti, shvatio sam kako u našemu medijskom prostoru nedostaje televizijska emisija u kojoj bi se dalo prostor umjetnicima, koja bi postojala samo radi njih... U razgovoru s ekipom s Prvog, zamisao je brzo postala stvarnost, a umjetnici i gledatelji, gotovo u suglasju, reagirali su izvanredno. Ipak, nakon više od 30 snimljenih, mislim kako ću ubrzo na jednu dulju stanku, jer je obveze sve teže posložiti. Želim više vremena za suprugu, sina, a i beba je na putu, pa ću od Nove godine ostati pri kolumni, a emisiju, kao jedno divno osobno iskustvo, odjaviti na dulje razdoblje.

Vaš angažman u Galeriji Aluminij posebno je poglavlje. Svaka nova izložba koji organizirate, praznik je duha... Čini se kako pronalazite sebe , na neki način, i u likovnoj umjetnosti...

- Dobivši ju na upravljanje osjetio sam neugodan strah, svjestan velike odgovornosti. Međutim, toliko sam ju zavolio da to više i ne želim skrivati. Krenuo sam učiti, čitati, razgovarati s umjetnicima, kritičarima, kulturnjacima... Iskoristio sam znanja iz novinarstva i iz odnosa s javnošću, povezao Galeriju s kulturnim institucijama našega grada, otvorio ju i književnicima, glazbenicima, fotografima... Uspjelo je! U trenutku kada sam postao rukovoditeljem toga veličanstvenog kulturnog zdanja od vitalne bitnosti za Mostar, Galerija je bila pred gašenjem, a danas je neupitnim brendom i najupečatljivijim svjedokom Aluminijeva društveno-odgovornog rada i poslanja, hramom koji duhovno hrani i oplemenjuje ovaj grad već 16 punih godina. Nedavno mi, dok sam mu govorio o planovima za sljedeću godinu: direktor Aluminija Mario Gadžić reče: Galerija ima punu potporu Uprave nastaviti biti lučonošom kulture ovoga grada. Nemam što dodati.

Od lipnja 2009. do danas rukovodite korporativnim komunikacijama Aluminija d.d. Mostar. Godine 2014. dobili ste prestižnu međunarodnu nagradu PRO.PR Award zbog osobitoga doprinosa razvitku odnosa s javnošću... Što nam možete reći o tom vidu Vašeg djelovanja? Koliko je zahtjevan?

- Uzima sve vrijeme ovoga svijeta i, kada bih dopustio, uzelo bi još (smijeh)... Šalim se. No, uistinu, zahtjevan je to posao, ali ga radim s iskrenom ljubavlju i, bez lažne skromnosti, jako ga dobro radim. Direktorom sam Aluminijeva Odjela korporativnih komunikacija i marketinga, unutar kojega je i Galerija Aluminij, a opis poslova širokoga je spektra, od odnosa s javnošću i marketinga, preko cjelokupnoga društveno-odgovornog rada, službenoga protokola i sl. Upravljati ovim segmentom rada jednoga gospodarskog diva kakov je Aluminij, prije svega strahovita je odgovornost i nemjerljiva čast, a još k tomu biti osloncem i potporom Upravi koja danonoćno radi na strateškomu restrukturiranju tvornice koja je motorom pokretačem razvitka ove zemlje i koja će uskoro ponovno na svoj tron, meni znači i neopisiv osobni užitak. To što uspješno radim posao kojeg volim i što mi se sudbina osmjehnula u tomu pogledu, prepoznala je i struka pa sam i dobio međunarodno priznanje na koje sam ponosan. No, nema tu usporavanja i stajanja, ovaj posao traži stalan osobni rast, neprestano učenje i izvrsnost. To je, zapravo, uporna borba sa samim sobom i stalno ispitivanje svojih mogućnost.

Nakon što ste diplomirali novinarstvo, pripremate završni rad na poslijediplomskomu studiju Diplomacija i diplomatsko komuniciranje. Možemo li u tome nazrijeti kamo će Vas životna staza dalje voditi?

- Radim zahtjevan rad pod mentorstvom dr. Radovana Vukadinovića, a tiče se međunarodnih vanjskopolitičkih odnosa, međureligijskih izazova, suočavanja Europe s izbjegličkom i krizom identiteta, te političko-sociološke budućnosti Europske unije i ugroženosti svijeta u cjelini. Poslijediplomski sam studij upisao na tragu ovoga izgrađivanja iz prethodnog odgovora, ali i zbog moje osobne fascinacije diplomacijom. Riječni tok malo probijamo sami, malo nas uvjetuju tvrde stijene oko nas, a kamo će moj sutra otići, ostaje nam vidjeti... Zasad sam zadovoljan tu gdje jesam.

Na kraju, tri pitanja koja rado postavljamo svakom sugovorniku, ne bismo li ga bolje upoznali: Što rado čitate, koje pisce volite? Kakvu glazbu slušate? Imate li hobi - ako imate - koji?

- S obzirom na vrijeme, kojim ne raspolažem, to malo što u posljednje vrijeme odvajam knjizi, posvećujem domaćim klasicima, poput Andrića i Selimovića, sjetno se vratim Ujeviću ili Cesariću, a kada mi, u nekomu novom ogorčenju, zatreba pljuska realnosti, u ruke uzmem Kafkin „Proces", knjigu koju obožavam još od srednje škole. Što se glazbe tiče, najvećma ju slušam u vožnji (dok radim trebaju mi samo tišina, bijela kava i cigareta) a, izuzevši Gibbonijev genij, odabrao sam zaglaviti u1980-ima, jer sam nezasitan Balaševića, Valjka, Pušenja, Čorbe, Bajage, Dugmeta, Montena... Nastojim se s prijateljima, barem jednom mjesečno, opustiti u konobi, a tada se prepuštamo starogradskim, klapskim i biranim pjesmama sevdaha i narodne glazbe. Ako pod hobijem mislite na šport, rođen sam s dvije lijeve. Vrijeme s obitelji i pisanje mojim su opuštanjem.

Dnevni list