Katarina Zovko Išuk: Najljepša ljubavna balada
U paleti plamenih boja, gubi se svaki smisao stvarnosti,
a mi u toj čaroliji, ispunjeni glađu čežnjivih htijenja,
želimo se uklopiti u ovaj čudesni spektar,
da upotpunimo sliku, požude i nezaborava.
Naziru se sjene ljubavi u plamenu obalne nježnosti,
sve čežnje i uzburkanosti naših nutrina
stapaju se s lahorom blagog povjetarca,
koji dolazi tamo iz daljine izgubljenih prostranstava.
Daleko tamo na pučini, gdje se nebo miluje s morem,
sunce je na izmaku svoga sjaja, želi navući tamnu zavjesu,
kao da se hoće otrgnuti od ovog morskog zagrljaja,
a nama dati puninu slobode, da se volimo do beskraja.
Kraičkom oka baci pogled i vidje tu ljepotu
i pomisli dal se tamo rađaju krateri prave ljubavi,
koji odzvanjaju u priobalju naše skrivenosti,
da li su to propusnice za one što se istinski vole.
Čekali smo da sunce konačno isčezne,
da se konačno ugasi paleta plamenih boja,
da se ugasi pravolinijsko milovanje neba i mora,
da u polutami budeš moj i ja samo tvoja.
I dok tako zagrljeni čekamo dolazak mjesečevog sjaja,
čujemo svaki val što nam ih pučina šalje,
koji imaju prizvuk najljepše ljubavne balade,
što pretvara onu moć tišine, u melodiju stare mandoline.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 24. 07, 2018.