FOTO  Fra Dado Milas: Prvi dani El Camina - Baskija

U borbi za svoja prava, Baskija je stekla mnogo simpatija i podrške diljem svijeta, pa tako i u našoj Bosni i Hercegovini. Malo mi je smiješno da određeni broj ljudi u BiH podržava baskijsku težnju, dok, s druge strane, u svojoj državi drugima negira ista ona prava koja traže Baski za sebe na Pirinejskom poluotoku. Dolazimo tako do apsurda da ljudi koji traže političku korektnost za nekog sa strane, obično to ispravljaju političkom nekorektnošću prema "svojima".

Bob Marley je fino rekao kako je život dugački put s bezbroj znakova, a budući da svako putovanje na određeni način mijenja čovjeka tako smo se i mi odlučili na famozni El Camino ili Put sv. Jakova. I tako je u nedjelju jutro iz Franjevačke ulice u Mostaru započeo naš El camino iliti hodočašće sv. Jakovu u španjolski grad Santiago de Compostelu. U ponedjeljak popodne stigli smo na naše odredište - St. Jean Pied de Port. St. Jean Pied de Port je gradić u kojem započinje moderna varijanta El Camina. Riječ je o malenom francusko-baskijskom trgovačkom gradiću skrivenom usred Pirineja, u kojem se vrše posljednje pripreme za dosta nezgodan početak El Camina koji se sastoji od 800-ak kilometara raznovrsnog puta.

Prva stvar u St. Jean Pied de Portu jest preuzimanje hodočasničke putovnice koja je temeljni dokument svakog putnika, jer smještaj u usputnim hostelima bez putovnice je nemoguć.

Prvi dan El camina i dionica od St. Jean Pied de Port do Roncesvallesa jest, po pričama prethodnika, najzahtjevnija iz više razloga: em je riječ o prvom danu Puta i tijelo se još uvijek nije priviknulo na cjelodnevno hodanje s teškim ruksakom na leđima, em je ova prva ruta jako brdovita te se penje od 200 do 1400 metara nadmorske visine i opet se spušta u Roncesvalles koji se nalazi na 900 metara nadmorske visine, što je dosta fizički zahtjevno.

Čim smo smo stigli u St. Jean Pied de Port, prijavili smo se u Ured za hodočasnike, preuzeli svoje putovnice, simboličnu Jakovljevu školjku koja se pričvrsti za ruksak, te mnoštvo što korisnih, što beskorisnih papira s raznovrsnim informacijama koje bi putnicima mogle biti od koristi. Bilo mi je zanimljivo što rijetko tko u ovom mjestašcu govori engleski ili španjolski. Svi više-manje preferiraju baskijski ili francuski. Mi smo imali sreće što smo u Uredu naletjeli na Helmuta koji nam je na kombinaciji engleskog i španjolskog sve lijepo objasnio.

U hostelu nas je dočekala starija kućepaziteljica koja je, najblaže rečeno, bila zanimljiva. Kronični nedostatak wi-fia podsjetio nas je na specifičnost putovanja. Ujutro smo ustali u 5 i krenuli u osvajanje našeg dijela Pirineja. U tišini i pazeći da ne probudimo one koji su još uvijek spavali, spremili smo svoje stvari, spustili se niz glavnu ulicu, prošli kroz gradska vrata i krenuli uzbrdo. Već smo na početku shvatili da El camino nije sprint nego maraton. Put uz Pirineje je nevjerojatno težak, ali prizori izlaska Sunca su zaista vrijedni truda. Cijelim nas putem prate tišina i mir te mnoštvo zamišljenih putnika i baskijskih goveda, ovaca i konja.

Puno je lakše penjati se na Pirineje, nego se spuštati i upravo je ovo najteža dionica prve rute. U popodnevnim satima stigli smo u Roncesvalles. Kad smo se približili Roncesvallesu, nismo ostali fascinirani. Gradić (ako se to uopće tako može nazvati) ima hotelčić, veliki hostel te crkvu. Sutradan smo se zaputili prema Larrasoani.

U Larrasoani nas je dočekao zanimljiv hostel s 10 skoro pa razvaljenih kreveta i ne baš suviše ljubaznom gazdaricom. Ovdje smo "otkrili" ponosnog Baska koji nam je ponudio zanimljivu verziju baskijsko-španjolske netrpeljivosti. Sutradan smo se rano ustali i zaputili prema Pamploni. Ova je dionica puta bila nešto urbanija nego dionice prije. Ali budući da je Pamplona priča o kojoj ćemo nešto više reći idući put, sad bih se vratio na Baske i Baskiju.

Osobno sam puno puta bio na udaru određenih krugova i pojedinaca zbog navodno nedovoljnog ili, još gore, negativnog poimanja tzv. rodoljublja i domoljublja. Jer ne možeš ti ljubiti svoje onako kako želiš nego onako kako Oni kažu da treba. Njihova je domovina Hrvatska i(li) Bosna (i Hercegovina, ako se baš mora spomenuti zbog političke korektnosti), a moja samo - Hercegovina. I tu je izvor svih nedoumica. I nema tu nijansi. Domovina, to sam ja - Hrvatska, rođo, to sam ja, govorili su mnogi, od Tuđmana do Čovića. Danas ta domovina mora biti Bosna. Ako nećeš, napusti sahranu, što bi rek'o Zmaj od Šipova.

Tako danas tvrde bosanski nacionalisti koji još uvijek sanjaju Bosnu od Višegrada do Neuma. I, na koncu, ako nisi s nama, onda si protiv nas. Razmišljajući o tome često se nađem u pomalo apsurdnoj situaciji jer po nekakvim načelima ili temeljnim odrednicama i već poznatim šablonama - ja ne znam što sam. Liberalnog svjetonazora, socijaldemokratskih načela i demokršćanskog odgoja. Tko sam ja? Dijete izbačeno u svijet kroz guzicu hercegovačke ludosti. Volim svoju domovinu i ponosim se njezinom kulturom, prekrasnim jezikom, nedvojbenom čistoćom i ljepotom praktički svakog lakta svoje domovine. Svojim narodom smatram sve Hercegovce. S koliko se god oni prstiju krstili, koliko god puta oni dnevno klanjali i kako god našeg Tvorca nazivali. Jer ja sam zaista čovjek rođen na hercegovačkom kršu i odrastao na ljubuškom trotoaru.

Još otkad sam bio dijete te s nestrpljenjem iščekivao Peticu, (op. 45-minutna sportska emisija sa sažecima nogometnih utakmica iz pet najboljih liga) ostala mi je u podsvijesti priča o jednom klubu u kojem mogu igrati samo Baskijci. Riječ je, naravno, o Atleticu iz Bilbaa. Iako sam dosta čitao i slušao o baskijskom fenomenu, nikad ga nisam imao prilike osjetiti. Zahvaljujući introvertiranosti lokalnog stanovništva u St. Jean-Pied- de-Port, u početku sam bio stekao krivu sliku o Baskiji, Baskijcima i njihovoj težnji za neovisnošću. Za vrijeme boravka u St. Jeanu, primijetio sam da su prvenstveno okrenuti sebi. Govore samo baskijski i(li), ako je baš potrebno, francuski. Što se tiče odnosa prema turistima, bit će jako korektni i to je to. Oni, kako efikasno pjeva Bora Čorba, "imaju svoj mali svijet i oko njega Kineski zid". Ne diraj ih, ne diraj njihov jezik i njihovu kulturu i imat ćeš s njima korektan odnos.

Šovinistički Španjolci nazivaju Baskijce "ljudima sa zečjim facama" te ih na taj način pokušavaju diskreditirati. Baski su zaista poseban i ponosan narod i žele da se njihova posebnost poštuje i priznaje. Zahvaljujući državnoj opresiji, razvili su među sobom obrambeni mehanizam poznatiji i kao ETA. ETA-u prati ekstremno-teroristička kontroverza. Sudeći, naime, po medijskim izvještajima španjolskih dnevnih listova, ETA, da bi ukazala na svoje zahtjeve, randomski ubija posve slučajne prolaznike i diže u zrak vlakove. Baski kategorički odbijaju ovakve tvrdnje. Kao i inače u životu, istina se uvijek nalazi negdje na pola puta. Prema mom koliko-toliko skromnom misljenju, jedna pozitivna ideja stvaranja vlastite države ili borbe za određenu vrstu neovisnosti, ne opravdava učinjene zločine. To je primitivno i u svom primitivizmu jako opasno. Prezirem svaki pokret koji se za svoje ideale bori istrebljivanjem drugih. Ma kako se on god zvao i čiji god bio...

Razgovarajući s Josetxom, vlasnikom ne baš tipičnog, ali jako ugodnog ugostiteljskog objekta, primijetio sam da on s velikim žarom govori o svom narodu, kako ne krije svoju netrpeljivost prema političkom Madridu te kako one Španjolce koji Baskima negiraju njihovo pravo na vlastitu kulturu i jezik, naziva - fašistima. Kad malo bolje razmislim, to je to. Ako ja imam svoj identitet i želim ga adekvatno očuvati ne nametajući ga drugima, zašto bi to ikome smetalo? Osim bosanskim fašistima, naravno.

Bilo kako bilo, Baski su jako ponosan narod i kad ih nije uspio uništiti španjolski diktator Franco, neće nitko. U borbi za svoja prava, Baskija je stekla mnogo simpatija i podrške diljem svijeta, pa tako i u našoj Bosni i Hercegovini. Malo mi je smiješno da određeni broj ljudi u BiH podržava baskijsku težnju, dok, s druge strane, u svojoj državi drugima negira ista ona prava koja traže Baski za sebe na Pirinejskom poluotoku. Dolazimo tako do apsurda da ljudi koji traže političku korektnost za nekog sa strane, obično to ispravljaju političkom nekorektnošću prema "svojima", te lamentirajući o demokraciji paze da se ona tiče samo njih i izuzetno su agilni drugima zabraniti pravo na mišljenje jer su oni u svom mentalnom sklopu skloni sustavu jednoumlja u kojemu je obično ispravno - njihovo mišljenje. Tako dolazimo do još jednog apsurda da je borba za tuđa prava zapravo samopromocija, kojoj nedostaje osjećaj za korektnost prema ostalima. Pogotovo onima koji žive s tobom.

Foto i tekst: Fra Dado Milas/dnevno.ba