Deset dana pakla: Vrlo je lako ući, ali gotovo nemoguće izaći

... zadatku doista ušla u ludnicu u svojstvu pacijenta Elizabeth Cochran Seaman, poznata po novinarskom pseudonimu Nellie Bly, rođena je 5. svibnja 1864. u američkoj Pennsylvaniji, kao jedno od 15-ero djece u velikoj obitelji.

Od djetinjstva je sanjala kako će postati spisateljica te ju je obitelj doživljavala kao buntovnicu koja se ne uklapa u ono što se očekuje od "mlade dame" tog doba.

Nasilni očuh

Kad je Elizabet imala šest godina, njen je otac umro, a majka se preudala kako bi financijski zbrinula obitelj. Njen očuh bio je vrlo nasilan muškarac koji je zlostavljao njenu majku te braću i sestre, pa je naposljetku došlo i do razvoda.

Elizabet je tada shvatila da će morati uzdržavati majku, pa se zaputila na učiteljski studij kako bi postala profesorica. No, budući da je uzmanjkalo novca za njeno školovanje, uselila se s majkom te su zajedno otvorile pansion koji su vodile.

Još uvijek je sanjala o tome da piše te se velikom snagom volje i uvjerljivosti uspjela zaposliti kao dopisnica Pittsburgh Dispatcha za pet dolara tjedno. Ono što je djelovalo kao hobi i honorarni posao ubrzo se pretvorilo u veliku avanturu i uspjeh.

Poznata po svojoj želji da istražuje, oduševljavala je člancima u kojima je otkrivala užasne uvjete rada te neravnopravan tretman žena i djece u brojnim firmama. Ponukana uspjehom, 1887. se preselila u New York - gdje je i postala pionirka ženskog istraživačkog novinarstva i legenda novinarstva općenito.

Kasnih 1880-ih, novine su bile prepune izvješća o zlostavljanju u raznim ustanovama za mentalne bolesnike, a 23-godišnja Elizabet se odlučila otići na tajni zadatak u kojem je željela razotkriti stvarne uvjete koji vladaju u ustanovama za psihičke bolesnike, a ne one koji se prikazuju javnosti.

Zaputila se u Blackwell's Island Insane Asylum, bolnicu za psihijatrijske slučajeve smještenoj na otoku. Sitna, elegantna i zgodna Elizabet, kako bi izgledala uvjerljivo, obukla se u poderanu i istrošenu odjeću, prestala se kupati i prati zube. Osim toga, satima je pred ogledalom uvježbavala "luđački izraz lica".

Pogled u daljinu izgleda najluđe, zapisala je. Uskoro je započela svoje dezorijentirano lutanje gradom u kojem bi pričala sama sa sobom, dobacivala ljudima, izgledajući nestabilno. Neko je pozvao policiju, a odvedena je na psihološko promatranje - baš kako je i željela.

Rekla je kako se uopće ne sjeća ničeg, ni toga kako je završila u New Yorku. Uskoro je prebačena u bolnicu na otoku Blackwell, danas poznatom i kao otok Roosevelt.

Zamka za štakore

Provela je deset dana prikupljajući informacije - uskoro shvativši kako je ustanova "zamka za štakore", kako ju je nazvala. "To prljavo i prenapučeno mjesto u koje je vrlo lako ući i gotovo nemoguće izaći" - tim je riječima opisala ozloglašenu ustanovu za mentalne bolesnike.

Ta je bolnica otvorena 1839. kao prva komunalna bolnica za duševne bolesnike, no kad joj je ukinuto državno financiranje, sva je skrb postala upitna. Elizabet je bila prva novinarka koja je na tajnom zadatku doista ušla u ludnicu u svojstvu pacijenta, a ono što je pronašla premašilo je njena najgora očekivanja.

Opisala je nesavjesne i brutalne liječnike, grube, masivne i agresivne bolničare koji su gušili, tukli i maltretirali pacijente, kao i urin po podu. Hrana je bila užegla, posteljina prljava, krv od tučnjava posvuda, a ljudi vezani danima.

Liječili je zdravu

- Tamo je bilo žena koje su izgledale posve zdravo i koje su mi ispričale da su tamo završile jer ih se suprug htio riješiti budući da je našao novu ženu, a sve što je trebao da je strpa unutra bio je jedan svjedok nestabilnog ponašanja, kao sumnje na pokušaj samoubojstva - zapisala je Elizabet.

Neki od pacijenata bili su stranci koji su tamo završili jer ih niko nije razumio, kao i ljudi s blažim psihičkim smetnjama, poput depresije. Elizabet je iz prve ruke iskusila tretman koji doživljavaju pacijenti, a njen je članak objavljen u magazinu World.

Priča je bila ogroman uspjeh, a Elizabet je naposljetku uspjela izaći - nakon što je danima objašnjavala lijekarima tko je i što radi tamo, tako da je njen urednik sam i nepozvan došao potvrditi njenu priču, sluteći da je nešto pošlo po zlu.

Naišao je na nju pod sedativima, što je uobičajena praksa umirivanja "nestabilnih pacijenata". Nakon objave, njeno je izvješće o neviđenoj okrutnosti takvih ustanova izazvao javne i političke akcije koje su rezultirale brojnim reformama, a Elizabet je cijelo svoje iskustvo opisala u knjizi "10 dana u ludnici".

Kasnije u životu, postigla je globalan uspjeh i status međunarodne zvijezde svojim putovanjima oko svijeta - brodom, balonom, vozom i drugim prijevoznim sredstvima. Preminula je od posljedice upale pluća 27. siječnja 1922., u dobi od 57 godina.