Čovjek-bager iz Vrgorca iskopao kanal, što nije mogao ni stroj

Naime, tada je ovaj vrijedni Vrgorčanin iskopao kanal koji ni bager, zbog specifičnosti terena, nije uspijevao prokopati, piše slobodna dalmacija.

- U Australiju sam 1960. otišao trbuhom za kruhom i prvo radio na velikim plantažama duhana, a onda na sječi šećerne trske. To vam je najteži posao, na 40 stupnjeva zna sam mačetom do podne posjeći 20 tona trske i onda utovariti na kamion, dok mi je šećer griza jagodice na prstima. Prijatelju moj, krvav je to kruh - ističe Klaričić. Bilo je i lijepih dana, budući se Miro iskazao i kao dobar nogometaš...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

- Jedanaest godina igrao sam desnog beka za “Croatiju” iz Inswilada, te jednu sezonu za jedan talijanski klub iz Dimbulaha i sve je to bilo lijepo, no nije se od toga moglo živjeti - priznaje Klaričić.

 Klaričić kao nogometaš ‘Croatije’ (stoji četvrti slijeva)

Iz rudnika s mercedesom

Nakon toga radio je u brojnim rudnicima Australije i Nove Gvineje.

- Tu sam radio sve što je tribalo, od miniranja do kopanja i guranja vagona. Dok sam radio u Wolframu, 1000 metara pod zemljom, izgura sam 148 vagona materijala za osam sati. Tek poslije sam saznao da je to rekord rudnika. U 13 mjeseci u tom rudniku sam zaradio 50 tisuća njemačkih maraka i za to kupio novi mercedes - naglašava Klaričić. Kaže nam, posebno mu je u sjećanju ostao boravak u Novoj Gvineji i druženje s domorocima.

- Tada sam se prvi put susreo s potpuno novom kulturom i stilom života. Za jednu japansku tvrtku radili smo u rudniku zlata. Ti ljudi ne pričaju puno, oni te promatraju i čitaju, pa nakon toga o tebi donose svoje mišljenje. Svako malo su neki plemenski sukobi. Dolaskom bijelaca mnogi od njih počeli su piti, a posebno vole Bacardi - veli Klaričić. Zadnje godine rada Klaričić je proveo u DTMT-u, čiji je vlasnik naš Ličanin Joze Dujmović.

 Vrgorčanin Miro s domorocima Nove Gvineje
- Tvrtka ima oko 100 radnika, a kad bi dobili neke veće poslove bilo bi nas i 500. Posao su nam povjeravale i multinacionalne kompanije. Hrvatski radnik i njegov rad su jako cijenjeni u Australiji, samo triba poštivati red i disciplinu.

Moram istaknuti da smo kod našeg čovika imali odlične uvjete, plaću od 35 tisuća kuna, te plaćenu hranu i stan. Zbog toga se nitko nije štedio, svatko je davao svoj maksimum. Eto, ja u 39 godina rada u Australiji na teškim poslovima nikad nisam bio na bolovanju - zaključio je ovaj vitalni umirovljenik.

napisao i snimio mate primorac