10 najbrutalnijih običaja svih vremena

Vlastoručno mumificiranje
Struja budističkih monaha iz sjevernog Japana pod nazivom sokushinbutsku neizmjerno je voljela svoja tijela, ali više posthumno. Nakon što bi odlučili napustiti ovaj svijet i ostaviti za sobom predivnu mumiju sebe samih, članovi sekte bi tri godine jeli isključivo sjemenke, hranili se korom drveća i korijenjem te pili čaj od stabla urushi, koji vam praktički lakira želudac i crijeva. U zadnjoj fazi zatvorili bi se u grobnicu taman toliko veliku da mogu u njoj sjediti u stavu lotusa, s malom rupicom za zrak i zvoncem kojim bi svako jutro zazvonili ne bi li obavijestili okolinu da još uvijek nisu otegli papke. Vjerojatno je ostatak sekte svaki dan otvarao kladionicu na temu hoće li se zvonce sutra oglasiti.

Nebeski pokop
Zašto dati svoje tjelesne ostatke crvima kada možemo nahraniti bandu lešinara? Na Tibetu je mjestimično postojala praksa nebeskog pokopa, što je ukratko značilo da se leš pokojnika rastrančirao na sitne dijelove i bacio na neki proplanak gdje bi ga pojele ptičurine. Sad, postojale su varijacije na ptičjem meniju. Jedni bi, recimo, prvo odvojili meso od kostiju, dok bi drugi samljeli mrtvaca u kašicu pomiješanu s mlijekom jaka... ono, da bebe lešinari lakše gutaju.

Sati
Danas skoro potpuno izumro hinduistički pogrebni običaj sati značio je otprilike da se žena pokojnika čije bi se tijelo spaljivalo na lomači odjednom baci u plamen i pridruži se partneru na romantičnih nekoliko stotina stupnjeva Celzijusa. Još uvijek se vode rasprave jesu li to žene činile potpuno dobrovoljno ili je društveni pritisak bio toliko jak da se nisu usudile drukčije odlučiti. Istina je da, ukoliko par nije imao djece, perspektiva udovice i nije bila nešto blistava.

Ljudske žrtve

Ubijanje ljudi na slavu, čast ili pokoru bogovima, religijski je lajtmotiv u mnogim drevnim civilizacijama. Zlatnu medalju vjerojatno odnose Maje i Asteci. Načini variraju od odsijecanja glave, živog ukopa i spaljivanja, do zdravoseljačkog pikanja ritualnim nožem. Žrtve su također bile raznolike - od djece i djevica do zatvorenika i neprijatelja. U naše vrijeme prakticiraju ih još neke rubne tantričke sekte u Indiji, nekoliko plemena u subsaharskoj Africi i ini frikovi koje kazneni zakon definira kao (serijske) ubojice.

Ukalupljivanje stopala
Općepoznati kineski običaj trajao je od 10. pa sve do početka 20. stoljeća. Djevojčicama u dobi od oko šest godina, u želji da im stopalo ostane dugo svega 10 do 15 centimetara, nadobudna bi zajednica duboko odrezala nokte, slomila im nožne prste, svinula ih ispod stopala i umotala noge u čvrsto svezane pojaseve od svile ili pamuka koji su prethodno umočeni u životinjsku krv ne bi li se stvrdnuli. Nekad je proces bio potpomognut usijecanjem tabana. Zbog nedostatka cirkulacije često su otpadali prsti i komadi mesa, a posebno je bila na cijeni dužina od 3 inča, otprilike 7 i pol cm. Proces je trajao dvije godine i rezultirao deformiranim čudom od noge koje je erotski potpaljivalo kineski muški rod.

Harakiri
Samurajska pravila ponašanja bushido propisuju što treba učiniti u situaciji izglednog pada u neprijateljske ruke ili u slučaju izgubljene časti. Ne bi li izbjegao sramotu zarobljeništva ili smrti od tuđe ruke, samuraj bi izveo ritual seppuku, poznatiji kao harakiri. Okupao bi se, obukao čisti bijeli kimono, pojeo svoj najdraži obrok, napisao oproštajnu poemu, a asistent bi mu na taci donio tantō, ritualni nož koji bi si dežurni samoubojica zakucao u trbuh i povukao slijeva nadesno. Pobočnik bi tada dovršio posao tako što bi mu odrezao glavu, ali ne baš do kraja. Tek toliko da visi na komadiću tkiva.

Rezanje prstiju
Žene u plemenu Dani u Indoneziji vjerojatno proživljavaju noćne more na pomisao o smrti u obitelji. Možda zato što će izgubiti nekog milog i dragog, ali sigurno zato što će im odrezati gornji dio prsta na ruci sa svakim umrlim članom familije. Najbolja stvar koju nekome tamo možete poželjeti očito je - što manje rodbine. Običaj se, nasreću, više-manje prestao prakticirati. Što, naravno, ne znači da će odrezani prsti ponovno izrasti.

Kastracija
Ljudi bez jaja su napisali nekoliko prilično bitnih poglavlja naše povijesti. Bilo da su imali izuzetnu političku moć u carskom Japanu, za vladavine dinastije Ming od 14. do 17. stoljeća, bilo da su od 16. stoljeća nadalje uveseljavali kršćansku pastvu pjevajući u crkvenim obredima. Španjolska i Italija se posebno ističu. I dok su se teolozi prepucavali je li uklanjanje testisa grijeh, Crkva je uživala u njihovim glasićima u Sikstinskoj kapeli i inima, a zahvaljujući papi Leonu XIII i Thomasu Edisonu, imamo i snimku posljednjeg oriđiđi pjevačkog kastrata, Alessandra Moreschija iz 1908. Naime, Papa je zamolio znanstvenika da donese svoj fonograf u Sikstinsku kapelu ne bi li ovjekovječili taj obezmuđeni anđeoski vokal.

Polijevanje mlade
U nekim dijelovima Škotske još je na snazi predbračni ritual polijevanja mlade svakovrsnim odvratnostima. Uglavnom se napravi smjesa od pokvarenog mlijeka, jaja, perja i što vam se već gnjilo nađe pod rukom te se nesretna žena polije i takva paradira ulicama. Poanta je da ako preživi taj užas, sve strahote braka svladat će k'o od šale. E da, koliki bi pristali na pola sata u usmrađenoj smjesi u zamjenu za pola života u truloj vezi.

WC zabrana
Etnička skupina Tidong s azijskog otoka Borneo ne vjeruje toliko u uzdržavanje od predbračnog seksa koliko u uzdržavanje od postbračnog WC-a. Naime, tri dana nakon vjenčanja mladencima je zabranjeno korištenje urinalnih i analnih otvora, baš kao i kupanje. Prema sadističkom vjerovanju, tri dana nesluženja kupaonicom trebalo bi rezultirati dugim, sretnim i plodnim brakom, a vrlo vjerojatno i još dužim sjedenjem na školjci u jutro četvrtog dana. Novovjenčani iz razumljivih razloga paze koliko i što jedu, praktički ništa, a sve budno nadziru redovito ispražnjeni članovi obitelji.

izvor: tportal.hr