Proces u Haagu: Rasvjetljavanje uloge JNA u agresiji na Hrvatsku

Ako u tome uspije, Srbija više neće moći tvrditi da nema ništa s ratom u Hrvatskoj

Trenutak kada je Philippe Sands, britanski odvjetnik i član hrvatskog tima, na suđenju Srbiji za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu izvukao izvještaj KOS-a iz listopada 1991., u kojem stoji kako Arkanove paravojne postrojbe kod Vukovara čine »nekontrolirana djela genocida« i terorizam, mogao bi biti jedan od najvažnijih trenutaka prvog tjedna iznošenja hrvatskih argumenata protiv Srbije.

Upravo taj dokument, naime, dokazuje da je tadašnji vojni i državni vrh u Beogradu znao što paravojne skupine rade na terenu, rušeći brižno građenu konstrukciju beogradske vlasti prema kojoj Srbija nije imala ništa s onim što se događalo u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U Haagu, naime, nije jedino bitno dokazati da se u Hrvatskoj dogodio genocid. Još je važnije, naime, dokazati da je beogradski režim imao operativnu kontrolu nad postrojbama u Hrvatskoj. Dakle, da je upravljao ratnim događajima u Hrvatskoj. A to neće biti moguće bez dokumentacije iz beogradskih arhiva, u kojima se nalaze tisuće dokumenata poput ovog dokumenta KOS-a kojim je u Haagu mahao Sands, a koji dokazuju kako je upravo beogradski režim slao postrojbe u Hrvatsku, kako je Milošević preko SDB-a i KOS-a nadzirao paravojne skupine - pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana, Vojislava Šešelja i drugih gospodara rata - koje su bile zadužene za najprljaviji posao.

U protivnom, hrvatskoj tužbi prijeti sudbina tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid. Podignuta u jeku rata 1993. godine, bosanska tužba protiv Srbije uspjela je uvjeriti ICJ da se u Srebrenici dogodio genocid, doduše ne i u ostalim dijelovima te napadnute i opustošene države, no nije uspjela dokazati da je taj genocid proveo režim Slobodana Miloševića, iako je ICJ u presudi iz 2007. konstatirao da Srbija nije poduzela sve što je bilo u njezinoj moći da spriječi genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, čime je prekršila konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine.

Vješto nijekanje Beograda

Iako je sud utvrdio da su Srbija i Crna Gora bosanskim Srbima pružale značajnu financijsku i vojnu pomoć tijekom rata, pa i za vrijeme pokolja u Srebrenici, nije potvrđena neposredna odgovornost Srbije za aktivnost Karadžićevih vojnih snaga i paravojnih postrojbi koje su počinile pokolj.
Dakle, Beograd je uspješno izbjegao osudu za genocid u Srebrenici, a upravo taj trenutak bio je jedan od najvećih uspjeha beogradskih vlasti u upornom i vještom nijekanju odgovornosti za zločine u Hrvatskoj i BiH, koje traje od rata do danas. U tom pogledu, kada je riječ o izbjegavanju odgovornosti srpske države za ratne strahote u ratovima što ih je pokrenula Srbija devedesetih godina, u Beogradu se ništa nije promijenilo nakon rušenja Miloševićevog režima početkom prošlog desetljeća. Štoviše, nove su vlasti u Srbiji još snažnije prionule na negiranje bilo kakve veze srpske države sa zločinima i prikrivanje dokaza koji povezuju državni vrh u Beogradu s onim što se događalo na drugoj strani Dunava i Drine.

Istini za volju, Beograd je proteklih godina pokrenuo dosta suđenja za ratne zločine, no u svim tim predmetima uvijek se radilo o pukim izvršiteljima zločina i egzekutorima, dok nikad nisu bili procesuirani oni koji su donosili odluke i koji su bili na najvišim razinama. Kao i na Haškom sudu, vrh JNA potpuno je amnestiran i u Beogradu. Dakle, politika kaznenog progona i kažnjavanja ratnih zločina u Srbiji vješto je pazila da se u tim procesima nikad ne razotkrije veza između ratnih zločina na terenu i srpske države, odnosno njezinih najviših vojnih i političkih predstavnika.
Ta dugoročna strategija Beograda u prikrivanju upletenosti u ratove u Hrvatskoj i BiH, koja se temelji na tezi da Srbija nije bila u ratu i da beogradski režim nije bio odgovoran za postupanje JNA, možda je najbolje došla do izražaja u sporu pred ICJ-om povodom tužbe Sarajeva za genocid. Stoga nam se valja s tim slučajem detaljnije pozabaviti.

Srbija je u tom procesu uspjela zatajiti zapisnike Vrhovnog savjeta obrane (VSO), tijela koje je bilo zaduženo za strateške vojne odluke, koji su bili korišteni u procesu protiv Miloševića pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju, ali su, zahvaljujući dogovoru bivše haške tužiteljice Carle del Ponte i tadašnjeg srpskog ministra vanjskih poslova Gorana Svilanovića, ostali nedostupni ICJ-u.

Cenzurirani dokumenti

Riječ je o ključnim dokumentima koji potvrđuju izravnu upletenost Miloševićevog režima u ratove u BiH i Hrvatskoj. VSO se devedesetih godina sastao 74 puta, a devet je sastanaka održano 1995., neposredno prije i poslije genocida u Srebrenici, kada nisu vođeni nikakvi zapisnici. Jedino je Milošević sudjelovao na svim zasjedanjima VSO-a.

Predavši te zapisnike za proces protiv Miloševića, Beograd je dobio odobrenje haških sudaca da najosjetljiviji dijelovi tih dokumenata neće biti korišteni protiv Srbije u drugim postupcima, poput onog pred ICJ-om. Beograd se pritom pozvao na pravilo 54bis haškog statuta, prema kojem država može zatražiti zaštitne mjere i tajnost dokumenata zbog zaštite nacionalnih interesa.
Tako ni tim BiH pred ICJ-om nije mogao tim dokumentima potkrijepiti svoju tužbu protiv Srbije, iako se opravdano vjeruje da bi uz zapisnike VSO-a ishod spora BiH i Srbije bio drukčiji. Iako je ICJ mogao zahtijevati od ICTY-ja predaju tih dokumenata, on to nije učinio. Takav je zahtjev podnijela Bosna i Hercegovina, no ona je odbijena. Između istine i srpskih »nacionalnih interesa«, ICTY se odlučio za ovo drugo.

Zbog objavljivanja kontroverze o tome kako je žalbeno vijeće Haškoga suda donijelo odluke o prikrivanju i »zacrnjivanju« dokumenata VSO-a Haški je sud osudio nekadašnju glasnogovornicu haškog tužiteljstva Florence Harmann na drastičnu novčanu kaznu od sedam tisuća eura, zbog nepoštivanja Haškoga suda.

Zapisnici VSO-a

Zapisnike VSO-a tražila je kasnije od Beograda i obrana generala Ante Gotovine, želeći tim dokumentima dokazati da Srbi nisu napustili Krajinu radi napada hrvatskog topništva, već odlukom vlastitog vodstva. Prema tim zapisnicima, Milošević je na jednom sastanku VSO-a rekao kako bi bila »idiotska glupost« pomoći Krajini »nakon što su odlučili da napuste Krajinu i izazovu egzodus kada su imali sve uvjete da se brane«. »Zar sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije s kojih su oni pobjegli što su brže mogli«, zapitao je tada Milošević.
Službeni Beograd oglušio se na zahtjeve Gotovinine obrane, koja je mogla koristiti samo cenzurirane dokumente s brojnim zatamnjenjima, u skladu s dogovorom Srbije i haškog tužiteljstva da će ti zapisnici biti korišteni samo u postupku protiv Miloševića.

Bosanski slučaj i neugodno iskustvo Sarajeva s otvaranjem beogradskih arhiva trebao biti iznimno poučan za hrvatski tim u Haagu. No vrijedi i obratno: u Sarajevu s velikom pozornošću i nestrpljenjem iščekuju ishod suđenja Hrvatske i Srbije u Haagu, jer rok za reviziju presude u sporu BiH i Srbije istječe nakon deset godina. Dakle, 2017. godine.
Ako hrvatski tim i uspije uvjeriti ICJ da se u Hrvatskoj dogodio genocid, bez otvaranja vojnih arhiva u Beogradu bit će nemoguće dokazati odgovornost Beograda za taj genocid. Hrvatska u Haagu ima (zadnju) priliku rasvijetliti ulogu JNA u agresiji na Hrvatsku, ali i dokazati logističku, financijsku i operativnu kontrolu koju je srpski režim imao nad srpskim postrojbama u Hrvatskoj.

Ako u tome uspije, Srbija više neće moći tvrditi da nema ništa s ratom u Hrvatsku, svaljujući svu krivnju za zlodjela na trećerangirane egzekutore i pse rata.

novilist.hr