Međunarodni kazneni sud (ICC) 'prekrižen' od strane Putina

Međunarodni kazneni sud (ICC) sa sjedištem u Haagu, koji je temeljem Rimskog statuta iz 1998. ambiciozno zamišljen kao univerzalno sudište koje će kažnjavati najteža zvjerstva - poput genocida, ratnih zločina, kršenja međunarodnog prava i agresije - najnovija je žrtva globalnog nereda i zaoštravanja odnosa između velikih sila.Najnoviji udarac ICC-u stiže iz Moskve. Ruski predsjednik Vladimir Putin ovih je dana dekretom povukao ruski potpis s Rimskog statuta, temeljnog dokumenta ICC-a. Čini se da je Moskvu razljutilo izvješće ICC-a u kojem se ruska aneksija Krima kvalificira kao oružani sukob, a ruska nazočnost na tom strateškom poluotoku kao okupacija.

To je, naime, u Moskvi shvaćeno kao nepoštovanje prava na samoopredjeljenje od strane ICC-a i dokaz da je taj sud postao oruđe u rukama Zapada, čiji su čelnici, poput francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, prije nekoliko tjedana pozivali međunarodno sudište da istraži navodne ruske ratne zločine u Siriji. Dodatni bijes u Moskvi izazvala je najava istrage navodnih ruskih ratnih zločina počinjenih u kratkotrajnom ratu u Gruziji 2008.

»ICC na žalost nije opravdao očekivanja i nije postao neovisno tijelo međunarodne pravde«, stoji u ocjeni ruskog ministarstva vanjskih poslova, a zanimljivo je da je Washington izrazio žaljenje zbog odluke Rusije da se povuče iz ICC-a, premda je i američka strana identičnu odluku donijela još prije 14 godina. I Rusija i Amerika, naime, potpisale su Rimski statut - Bill Clinton odlučio se na taj korak neposredno uoči napuštanja Bijele kuće, na samom kraju svog drugog mandata 2000. - ali ga nikad nisu ratificirale.

Protivnik Bush
Odmah po dolasku Georgea Busha u Bijelu kuću Amerika se preobrazila u najmoćnijeg protivnika ICC-a, unatoč činjenici da je u to vrijeme većina Amerikanaca podupirala rad Međunarodnog kaznenog suda. Zbog sumnje da će pred ICC-om američki vojnici biti podvrgnuti nedosljednim i pristranim suđenjima, SAD koji i dalje prednjači po broju vojnih intervencija i koji ima svoje vojnike na svim stranama svijeta, pokrenuo je veliku kampanju potpisivanja sporazuma o neizručivanju svojih državljana ICC-u s drugim zemljama, pozivajući se na famozni članak 98. Rimskog statuta. Taj članak državama koje nisu potpisnice dopušta da izuzmu od nadležnosti suda svoje građane ako počinu zločine unutar zemlje potpisnice, naročito ako potpišu bilateralni ugovor sa zemljama nečlanicama, čime se drastično sužava nadležnost ICC-a.

Amerikanci su tako s više od 100 zemalja uspjeli sklopiti takve sporazume o izuzeću američkih državljana od nadležnosti ICC-a, čime je broj država koji je prihvatio jurisdikciju ICC-a, kojih je trenutačno preko 120, gotovo izjednačen s brojem država koje su prihvatile poseban, povlašteni tretman Amerikanaca pred ICC-om. Dolaskom Baracka Obame u Bijelu kuću odnosi između SAD-a i ICC-a zatopljavaju, a Bijela kuća odbacuje i sporne metode ispitivanja terorističkih osumnjičenika, no Obama ipak nije imao hrabrosti procesuirati odgovorne za barbarsko ponašanje u američkim zatvorima i logorima, niti inicirati ratifikaciju Rimskog statuta, znajući da bi takav potez republikanski Senat dočekao na nož.

Istraga o Afganistanu
Sve što su Amerikanci poduzeli protiv ICC-a, međutim, ipak nije odvratilo istražitelje ICC-a od istraga navodnih ratnih zločina američkih snaga, budući da te istrage sama činjenica da Amerika nije ratificirala Rimski statut ne može zaustaviti. Glavna tužiteljica ICC-a Fatou Bensouda početkom tjedna objavila je rezultate uvodne istrage navodnih zločina američke vojske i pripadnika CIA-e u Afganistanu 2003. i 2004., kazavši da su pripadnici američkih snaga »možda počinili ratne zločine«, a riječ je o mučenju i okrutnom postupanju sa zarobljenicima, uključujući i silovanja. Ključna je sumnja haške tužiteljice da se nije radilo o pojedinačnim incidentima, nego o sustavnoj politici korištenja mučenja u cilju izvlačenja informacija od zarobljenika, i to ne samo u zatvorima i logorima u Afganistanu, nego i u tajnim zatvorima CIA-e u Poljskoj, Litvi i Rumunjskoj.Uvodna istraga ovog slučaja mogla bi se pretvoriti u punu istragu, u slučaju da je odobre suci ICC-a, što bi zasigurno vodilo u daljnje zaoštravanje ionako konfliktnog odnosa između Washingtona i ICC-a. Predstavnica State Departmenta Elizabeth Trudeau odmah je odbacila najavu nove istrage protiv američkih vojnika i pripadnika CIA-e u Afganistanu kao nepotrebnu i neprimjerenu, ponavljajući ono što američka strana tvrdi od početka - da SAD ima vlastiti sustav utvrđivanja odgovornosti i procesuiranja ratnih zločina, i to po najvišim standardima.

I Afrika okreće leđa
Međunarodni kazneni sud, međutim, nije suočen samo s bojkotom Amerike i Rusije, a odluka Moskve o povlačenju potpisa s Rimskog statuta samo je kulminacija krize povjerenja u jedino univerzalno kazneno sudište, koje je ovlašteno procesuirati najteže ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Proteklih tjedana, naime, nekoliko afričkih država istupilo je ili najavilo povlačenje iz Rimskog statuta, a sve njihove pritužbe na račun ICC-a imaju zajednički nazivnik: ne žele biti pod jurisdikcijom suda koji proganja samo Afrikance, a ignorira zločine Zapada.

ICC-u su najprije okrenuli leđa Južnoafrička Republika i Burundi, a potom i Gambija, dok Kenija i Namibija o tome zasad razmišljaju. Afrički trend počeo se širiti i na druge kontinente, jer je i kontroverzni filipinski predsjednik Rodrigo Duterte najavio da će se i njegova zemlja možda povući iz ICC-a, a razlog je vjerojatno u činjenici da se ICC nedavno kritički osvrnuo na Duterteov smrtonosni rat protiv droge, u kojem je predsjednik dao zeleno svjetlo za ubijanje filipinskih dilera.

Takav razvoj događaja, koji istrage i najave istraga protiv SAD-a i Rusije najvjerojatnije neće zaustaviti, upućuje na zaključak kako su visoka očekivanja od stalnog međunarodnog kaznenog sudišta u Haagu, na žalost, bila preoptimistična. ICC je upao u zamku koju su mu namjestile velike sile, koje taj sud nisu željele i nikad nisu bile njegove članice. Nakon Nürnberga i Tokija, tek 1993. osnovan je jedan ad hoc tribunal za ratne zločine, i to onaj za bivšu Jugoslaviju, a nakon toga samo je još nekoliko regija i ratnih sukoba pokriveno djelovanjem sličnih sudova: Ruanda, Indonezija, Sierra Leone, Kambodža i Libanon. Potom je uslijedilo osnivanje ICC-a, najambicioznijeg pokušaja širenja međunarodnog prava poslije Drugoga svjetskog rata, no taj se sud, zbog objektivnih okolnosti i subjektivnih slabosti, uglavnom koncentrirao samo na Afriku - od 39 osuđenih osoba na tom sudu svi su Afrikanci - zbog čega su ICC već odavno podrugljivo proglasili afričkim sudom. Ostale regije svijeta i krizna žarišta, u kojima su ratni zločini svakodnevica, nisu pokriveni nikakvim međunarodnim sudovima, unatoč očitoj nespremnosti i nevoljkosti nacionalnih sudova da se suoče s najtežim zločinima. Opasnost od ICC-a i njegovih istraga, paradoksalno, ujedinio je one koji se danas ni u čemu više ne mogu ujediniti, Ameriku i Rusiju, Kinu i Indiju, ali i Iran i Saudijsku Arabiju, Tursku i Vatikan. Njegovim eutanaziranjem, koje je, kao što vidimo, već počelo, međunarodno pravo ostat će ono što je, na žalost, uvijek i bilo: oružje u rukama moćnika i pobjednika.