Matija Šerić: Sveti region

Ponekad upotrijebe i riječ Zapadni Balkan. S jednakim ushitom naziv fantomske tvorevine izgovaraju Vesna Pusić, Aleksandar Vučić, Federica Mogherini, Jean Claude Juncker i ostali lideri. Zanimljivo kako nitko ne želi jasno imenovati o kojim državama se radi, ili vrlo rijetko to netko učini. Pažljivim praćenjem može se zaključiti da bi tu spadale Hrvatska, Srbija, BIH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Albanija.

Popis tih država upućuje da se radi o nekom drugačijem obliku Jugoslavije bez Slovenije s dodatkom Albanije. Naziv Jugoslavija svi vješto izbjegavaju zbog neslavne prošlosti ali joj on najviše priliči.
Idejni začetnici regije-regiona su vodeće države EU-a i Sjedinjene Države kojima je bio cilj,u drugoj polovici 90-ih godina nakon ratova, ponovo politički povezati do jučer zaraćene države radi lakšeg ostvarivanja vlastitih interesa. Zato su se kasnih devedesetih stranci angažirali u rušenju postojećih političkih elita na „zapadnom Balkanu". Financijski, promidžbeno, lobistički i na druge načine pomagali su oporbu kako bi uklonili Tuđmana, Miloševića, karadžićevce i ostale. Trebalo je maknuti s vlasti „nacionalističke" političke stranke koje su se istaknule u ratovima, kako bi doveli na vlast sebi ugodne i podatne liberale.

Nije problem što su se Hrvatska i ostale susjedne države približavale EU, već je problem što su stranci i neki domaći političari željeli uspostaviti novu političku tvorevinu. U studenom 2000. počela se realizirati ta ideja na poznatom Zagrebačkom summitu. Na sreću, ipak se nije ostvarila i to zbog toga što Srbija nije mogla pratiti hrvatski tempo približavanja EU, a o BIH da ne govorimo. Crna Gora se kasnije osamostalila i ima neki svoj specifičan put, Albanija također. Makedonija ima problema napretek. No, niti različiti statusi i različito uređenje tih država nisu uništili ideju regiona.

Nakon što je RH ušla u EU 2013. očekivao se definitivni odmak od Srbije i ostalih istočnih susjeda jer je Hrvatska dobila priliku da se približi državama članicama EU kao nikad u povijesti. Nažalost, to se nije dogodilo. Hrvatska vanjska politika nije počela zbližavanje ni s jednom srednjoeuropskom državom već je svoju politiku usmjerila na tzv. regiju. Koliko ga pohlepno spominju region je poprimio „mitsku" i „svetu" vrijednost. Vesna Pusić se posebno istaknula stalnim spominjanjem regije: interesi regije, lobiranje za regiju, mir u regiji, važnost regije, fokus na regiji, perspektiva regije... S pravom su je neki prozvali ministricom regije. Pusićka više spominje regiju, Beograd i Banja Luku od Hrvatske. Ona više zastupa srpske interese od njih samih. Naši čelnici stalno su u posjeti Beogradu, Sarajevu, Podgorici, a svake prijestupne idu u posjet jednoj Budimpešti, Varšavi ili Beču. Nema tu slučajnosti. Anacionalnim političarima u Hrvatskoj uvijek su strane asocijacije bile milije od vlastite države. Zato su godinama mnogi gajili nade da će ulaskom u EU Hrvatska svoj identitet zamijeniti europskim. S vremenom se pokazalo kako EU ne uništava nužno nacionalne identitete. Regionaška verzija spadala bi pod istu tu varijantu odricanja od vlastitog identiteta. No, region iliti regiju nisu osmislili jugonostalgičari ni antihrvati već stranci. To što je i danas danas region u fokusu treba zahvaliti njima ali i našim političarima. Naposljetku, nacionalnu politiku kreiraju domaći političari.

Treba naglasiti kako ovdje na "regiju" gledamo kao na prvenstveno političku kategoriju, a dijelom i kulturnu. Gospodarska i ekonomska suradnja s našim istočnim susjedima su dobrodošle i poželjne. Ali da bi takva suradnja postojala regija nije preduvjet (ekonomska suradnja nije zadatak političara jer većina političara nema pojma o ekonomiji). Na poduzetnicima je dogovaranje investicija a ne na diplomatima.

Pristati biti u jugo regiji je pogrešno i štetno za Hrvatsku iz niza razloga.
Biti dijelom regije je štetno i ponižavajuće po Hrvatsku jer nije normalno okretati se nazadnijim državama od sebe. Kakva god bila RH je po svim segmentima daleko naprednija i bolje uređena država od jedne Srbije. U političkom, gospodarskom, pravnom, zdravstvenom, prometnom, obrazovnom i drugom smislu daleko zaostaju za nama. BIH i Kosovo su protektorati. Makedoniji prijeti rat... Hrvatska ima stabilnost političkog sustava u najvišem rangu zapadnih demokracija.
Ako bi Hrvatska bila dio regije to bi značilo da će prije ili kasnije prestati biti najbolje sređena država na ex-yu prostoru. Nazadovat će. Hrvatska ne može biti hegemon ni predvodnik takvog jednog balkanskog prostora što se pokazalo u povijesti. U jugosferi glavnu riječ mogu voditi jedino Beograd i Srbi. Hrvati nemaju demografski, teritorijalni ni ekonomski kapacitet da se nametnu na takvom prostoru s 20 milijuna ljudi. Došlo bi do stagnacije i zaostajanja za Srbijom. Sav nered i kaos koji vlada kod naših susjeda bi se prelio i k nama.

Okretanjem prema regiji Hrvatska gubi rijetku mogućnost da napravi iskorak prema razvijenim europskim državama. Više nema blokada koje je donijela jugoslavenska država ni ratovi 90-ih. Biti članica EU ima mnoge pogodnosti a najveća u kolektivnom smislu jest mogućnost političke, kulturne i znanstvene penetracije prema brojnim srodnim i razvijenim europskim državama Mediterana i srednje Europe. Put do Europske unije je bio mukotrpan i sad možemo i moramo osjetiti njegove plodove.

Hrvatska pripada rimskom kulturno-civilizacijskom krugu. Druge države tzv. Zapadnog Balkana najvećim dijelom pripadaju bizantskom i osmanskom krugu. Kulturno-civilizacijski krug bi obuhvaćao nacionalni i religijski identitet, povijesno naslijeđe, kulturnu baštinu, način življenja, razmišljanja. prehrane itd. To su osnovni elementi koji definiraju neki narod i državu. Nakon 70 godina življenja u Jugoslavijama naravno da naši građani imaju sličnosti sa Srbima, Bošnjacima i Makedoncima i sličnim ali i razlike su velike. Oni koji se pozivaju na Jugoslaviju npr. zaboravljaju na 900 godina zajedničkog života s Mađarima u raznim državnim tvorbama.

S našim istočnim susjedima doduše nemamo jezičnu barijeru i imamo sličnosti u kulturi i stilu života. Hrvatski identitet uz mediteranski i srednjoeuropski je djelomice satkan i od balkanskog. Ćevapi, pljeskavice i cajke su nešto što povezuju prosječnog Hrvata i Srbina. Nitko ništa ne bi trebao imati protiv koncerata, filmova, predstava, književnika i skladatelja s prostora bivše Juge. Kulturno-umjetnička suradnja je poželjna ali ne treba nam to biti jedina suradnja sa strancima. Svjedoci smo da postoje regionalni reality showovi poput Big Brothera i Parova, regionalni televizijski kanali poput N1 i Al Jazeere, regionalna sportska prvenstva... Većina nema ništa protiv toga pod uvjetom da to nisu jedini zajednički projekti. Neka bude takvih projekta i s Poljacima, Slovacima, Mađarima koji su nam sličniji od balkanskih susjeda. I u nepolitičkom smislu orijentirati se samo na Balkan bilo bi pogrešno.
Koliko god se trudili strani i domaći političari region je bio i ostao samo fantom. 15 godina truda i rada na njemu nisu ga uspjeli oživotvoriti. Hrvatska ide nekim drugim i uspješnijim tokom za razliku od Srbije i drugih ex-yu država. Dok ne čudi favoriziranje regije od strane anacionalne Pusić začuđuje prihvaćanje regije od strane desničarke Kolinde koja ne koristi naziv regija nego prostor jugoistočne Europe. No njen odnos prema Zapadnom Balkanu još je prerano prosuđivati. Interes Hrvatske na prostoru istočno i južno od njenih granica može biti samo Bosna i Hercegovina jer zajedno s našom državom čini jednu geostratešku cjelinu. Zbog toga za Hrvatsku je važna njena stabilnost, funkcionalnost i jednakopravnost naroda pošto je jedan od tih naroda hrvatski. Međutim, cilj regije se ne odnosi na to. Smisao i svrha regije jest stvoriti neku svojevrsnu modernu srpsko-hrvatsku državnu zajednicu koja bi sa sobom okupila srodne balkanske države. Takva državna zajednica bi odgovarala svima samo ne nama. Hrvatska bi u toj zajednici samo izgubila a ne bi ništa dobila. Ekonomska suradnja s ex-yu državama je moguća bez da budemo dio te regije.

Naša regija i kulturno i civilizacijski i politički su države poput Austrije, Mađarske, Italije, Slovačke, Češke, Poljske a moguće i Rusije itd. To su države i narodi srodni nama u svakom pogledu. Uspostavljanjem bliskih odnosa svi bi imali obostrane koristi. Trenutno odnosi s tim državama su kurtoazni najviše zbog loše vanjske hrvatske politike. Da bi imali vanjsku trebalo bi prvo imati dobru unutarnju politiku. O tome se radi. Trebaju nam političari s vizijom koji će Hrvatsku pozicionirati prema prirodnim srednjoeuropskim, mediteranskim i slavenskim korijenima.

Matija Šerić