Koje su to zaista bile namjere Haškoga suda i onih koji su iza njega stali?

Mnogi Hrvati emotivno su doživjeli samoubojstvo generala Slobodana Praljka u haškoj sudnici nakon što je proglašen krivim za ratni zločin. Na adresu naše redakcije pristiglo je pismo I.V. iz njemačkog Waiblingena koje prenosimo u cijelosti.

U srijedu, 29. studenog bili smo svjedoci dramatičnih događaja na završnici suđenja UN-Tribunala za ratne zločine u Den Haagu. Od njemačkih sugovornika opet iznova čujem njihova stara pitanja:

Što se to zapravo dogodilo na području bivše Jugoslavije, zašto je došlo do raspada države i do rata? I kako to da Hrvatska, koja je članica Europske unije i koja prihvaća standarde prava, ne može prihvatiti odluke ovoga suda? Jer tko bi to trebao donositi sudove ako ne ovaj sud koji je za to osnovan da bude instanca koja će kompetentno i pravedno odlučivati i čiji rad bi trebao poslužiti pomirenju nekada zaraćenih naroda.

Ništa nova! Iz te njihove perspektive i ‘udaljenosti', iz samouvjerene pozicije velikih i nadređenih možda ćemo i razumjeti ovu njihovu ‘brigu'. Ali što o svemu misli i kako se osjeća, što kaže onaj ‘mali' čovjek - sudionik koji je sve proživio - vojnik, civil, prognanik, žrtva?

Okus gorčine otrova iz Den Haaga

Ovakav epilog, ova zadnja presuda i čin generala Slobodana Praljka ukazuje jasno na svu problematiku koju je sud u Den Haagu svjesno ili nesvjesno doveo do vrhunca. Što otkriva ovaj okus gorčine otrova iz Den Haaga o pravednosti suda, o pomirbi, o namjeri i (ne)moći Ujedinjenih naroda, koji su ustanovili ovaj sud i stali iza njega? Danas kad je on završio svojim radom, sve manje je vjere u iskrene namjere, volju i moć Zapada da pravedno završi svoj posao.

S presudom šestorici hrvatskih generala osuđuje se cijelo hrvatsko vodstvo, zajedno sa pokojnim predsjednikom Tuđmanom za udruženi zločinački poduhvat, etničko čišćenje muslimana u Bosni i Hercegovini, te za rušenje Bosne i Hercegovine kao države. Uporne tvrdnje u medijima, da to nije tako, samo pojačavaju osjećaj sumnje. Kako to da isti taj sud u postupku prema Ratku Mladiću nije mogao dokazati upletenost srpskoga vodstva sa Slobodanom Miloševićem i Jugoslavenske armije u ratne operacije Srba u Bosni i događaje oko Srebrenice? Tko je odgovarao za zločine muslimana počinjene nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Koga je Haški sud sudio za zlodjela počinjena u Vukovaru i Škabrnji? Na njihovoj listi nema više nikoga koga bi trebalo pravno goniti, a slobodnim hrvatskim gradovima šetaju silovatelji naočigled njihovih ušutkanih žrtava.

Nije li Hrvatska prva priznala Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu i suverenu državu triju naroda, te u vrijeme ratnih operacija zbrinula preko pola milijuna prognanika i izbjeglica iz Bosne, velikim dijelom muslimana? Ništa ne mijenja na stvari ako je za to djelomično i obeštećena. Nije li Hrvatska na poziv Alije Izetbegovića spasila Bihać da ne doživi sudbinu Srebrenice? S odobrenjem međunarodne zajednice i na poziv vrhovnog političkog vodstva u Bosni i Hercegovini, vojnom operacijom Oluja Hrvatska je dovela kraj rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i stvorila uvjete za Daytonski i sporazum.

Srbima Srpska, muslimanima država, a Hrvatima podmetnuti zakon

I što je tko na kraju dobio? Srbi su po tom sporazumu od međunarodnih moćnika za svoje ratne operacije nagrađeni Republikom Srpskom, s polovicom bosanskohercegovačkog teritorija, državom u državi. Hrvatima je podmetnut izborni zakon prema kojem više ne mogu samostalno birati svoje predstavnike u tijelima vlasti BiH. A što su dobili muslimani? Državu Bosnu i Hercegovinu, koja, kako svatko pametan vidi, niti je cjelovita, niti je država.

Sud u Haagu je na sve ovo samo još nadolio ulje na vatru, te sve gura u još bezizlazniju situaciju. S pravom se možemo pitati kome je ovakav završetak u interesu? Koje su to zaista bile namjere Haškoga suda i onih koji su iza njega stali? Je li ovaj sud svojim presudama doprinio pomirenju zaraćenih naroda, ili ih je upravo gurnuo u još veću agoniju i beznađe?

U svjetlu svega ovoga teško će Hrvati i Hrvatska prihvatiti odluke Haškoga suda. Prisjetimo se; Hrvatska je zajedno sa Slovenijom odlučila provesti slobodne demokratske izbore, istupiti iz jednoumne Jugoslavije, na što joj je Ustav iz 1974. godine davao potpuno pravo. Ali nekome nije bilo u interesu da se to odigra mirnim putem. Obje su Republike napadnute, a kasnije i Bosna i Hercegovina od Jugoslavenske narodne armije, zajedno sa srpskim paravojnim snagama i gurnute u nepravedan i neravnopravan rat. Europa i svijet su ovo mogle zaustaviti, ali nisu. Tek je Hrvatska operacijom Oluja zautavila rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Čuli smo čime je za to nagrađena. Presudom hrvatskim generalima u Haagu međunarodni sud završava na svoj način još jednu etapu u ovom procesu rata i mira s ishodom kojem smo svi svjedočili gledajući završnicu ovoga suda. S posljedicama toga Hrvati će se tek susresti.

Podrugljiv smijeh nad sudbinom zaraćenih naroda

I zaista, teško se oteti dojmu kako je ovo sudište zapravo bilo samo igra velikih sila. Zanimljivo je spomenuti da je ono svoj rad završilo 29.11., na dan stvaranja Jugoslavije. Ako je to trebala biti bilo kakva poruka, ispala je samo smišljen, grohotan i podrugljiv smijeh demokratskog i slobodarskog svijeta nad sudbinom zaraćenih naroda, a pogotovo nad težnjama hrvatskog naroda da i sam živi slobodno i na svome. Ako je ovaj izbor datuma slučajan onda je očita neupućenost i nebriga ovoga suda za svu problematiku za koju je bio zadužen. Sve u svemu, moglo bi se reći da se radi o kombinaciji interesa i ravnodušnosti naroda, ujedinjenih u namjeri da ponovno, po svome kroje pravdu i sudbinu malih.

I dok svijet s čuđenjem i nerazumijevanjem gleda na ovaj rasplet, samo žrtve, a Hrvati su to danas nedvojbeno, dobro razumiju i duboko osjećaju svu gorčinu nepravde i otrova iz Den Haaga, kojeg je u njihovo ime, pred očima cjelokupne javnosti popio hrvatski general Slobodan Praljak.

croexpress.eu