VODOKRŠĆE Sveta tri kralja

Danas je blagdan Sveta tri kralja, koji su nazvani i Svetim mudracima i koji se u zapadnom kršćanstvu zovu Baltazar, Melkior i Gašpar, a prema Evanđelju došli su se pokloniti Isusu nakon rođenja u Betlehemu.

Prema Evanđelju po Mateju, došli su prateći betlehemsku zvijezdu “s istoka” u Jeruzalem, gdje ih je primio kralj Herod kako bi mu rekli gdje se Isus rodio da bi ga mogao ubiti.

Kada su mudraci pronašli Isusa, darovali su mu tri dara – tamjan kao Bogu, zlato kao Kralju i plemenitu mast, smirnu kao Čovjeku. Nakon toga Bog im zapovjedi da se ne vraćaju Herodu te da se vrate drugim putem u svoju zemlju.

Tri kralja su predstavnici poganskih naroda koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo tako što im je javio da se rodio Spasitelj.

Prema tradiciji, poslije smrti triju kraljeva njihove su relikvije, pošto ih je pronašla sv. Jelena Križarica, odnesene u Carigrad, a odatle poslije u Milano i napokon u koelnsku katedralu u Njemačkoj, gdje su i danas. Koelnsko svetište postalo je središte hodočašća naroda iz mnogih dijelova srednje, zapadne i sjeverne Europe, a ima podataka i o hrvatskim hodočasnicima.

Melkior je zaštitnik putnika i Svjetskog dana mladih, a Baltazar oboljelih od epilepsije. Spomendan se u Katoličkoj crkvi slavi 6. siječnja, kao blagdan Bogojavljenja.

U blagdanu Bogojavljenja drevne liturgije prepoznaju prosvjetljenje, objavu i proglašenje. Kao osobiti čin Isusove božanske objave, počeo se slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani Galilejskoj. Kršćanske su crkve uz taj blagdan govorile i o “objavi poganima” budući da su trojica mudraca prepoznati kao pripadnici poganskih naroda.

U Katoličkoj crkvi Božić se počeo slaviti prije Bogojavljenja, a datum Božića bio je 25. prosinca. Kad je potkraj 4. stoljeća uvedeno slavlje Bogojavljenja 6. siječnja, Božić je ostao blagdan Isusova rođenja, a Bogojavljenje spomen pohoda trojica mudraca i Isusovo krštenje.

Nakon Drugoga vatikanskog sabora božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, pa se na tu nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice mudraca, Isusovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svojega javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti vodu u vino, čime posredno naviješta i ustanovljenje euharistije.

Naziv Vodokršće javlja se još u prvim kršćanskim vremenima. Najnoviji obrednik blagoslov vode uoči ili na samu svetkovnu tumači kako očitovanje Isusova utjelovljenja rasvjetljuje ljudsku svakodnevicu. Blagdan Bogojavljenja nastao je na Istoku, gdje se na taj dan, u spomen na bogojavljenje prigodom Isusova krštenja, blagoslivlja voda. U vodu je dodavana sol kako bi se još više istaknuls djelotvornost čišćenja. Tom blagoslovljenom vodom škropili bi se poganski hramovi kako bi ih se pripravilo za kršćansko bogoslužje. U 8. st. blagoslov vode postao je sastavni dio sv. mise. Poslije blagoslova vode škropilo se crkve, a vjernici bi blagoslovljenu vodu nosili u svoje domove i njome škropili obitelj, groblje, imanje i stoku.

Blagoslov vode, osim što podsjeća na Kristovo krštenje, spomen je i na svako krštenje po kojem se ljudski rod čisti od istočnoga grijeha.

U hrvatskoj kršćanskoj tradiciji razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja. Blagoslovljenom vodom blagoslivljaju se kuće i obitelji. Prigodom blagoslova kuća, na nadvratnicima se slovima “G”, “M” i “B” označavaju inicijali trojice kraljeva – Gašpara, Melkiora i Baltazara.

Izvorno su se ti inicijali zapisivali na latinskom pa je umjesto početnoga “G” stajalo “C” (Casparus). Tako su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim blagoslovne formule: “Christus mansionem benedicat”, što na hrvatskome znači: “Neka Krist prebivalište blagoslivlja.” Između inicijala stavljaju se križići kao znak blagoslova, a oko njih upisuju se brojke koje označavaju tekuću godinu.